Opširnije o Franji Markoviću

Franjo Marković (1845. - 1914.)

Rođen je u Križevcima 26. srpnja 1845. Osnovno ško- lovanje završava u rodnom gradu. Gimnaziju od 1854. do 1862. polazi u Zagrebu. Klasičnu filologiju, slavistiku i filozofiju studirao je u Beču. Pošto je diplomirao iz latinskoga i grčkoga, imenovan je 1866. za suplenta na gimnaziji u Osijeku. U jednoj političkoj demonstraciji potpisao je proglas protiv bana Raucha, našto je dobio ukor zbog „nekorektnog političkog ponašanja“. Godine 1868. premješten je na gimnaziju u Zagreb, a 1870. otpušten iz službe, te u jesen odlazi u Beč na studij filozofije. Tamo je posebno slušao estetiku kod profesora Roberta Zimmermanna. Promoviran je u ožujku 1872. za doktora filozofije. Već u 27. godini života postao je uz Ivana Dežmana suurednikom, a malo zatim samostalnim urednikom tadašnjega najuglednijeg hrvatskog književnog časopisa Vijenca (1872. 1873.). Godine 1874. postaje redovitim profesorom na Zagrebačkom sveučilištu i prvim dekanom Filozofskog fakulteta, a 1876. u 31. godini života izabran je za pravog člana Akademije. Od godine 1881. do 1890. bio je opozicijski zastupnik križevačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru. Umirovljen je 1910., ali je kao djelatni predavač ostao do kraja života na Sveučilištu. Umro je 15. rujna 1914. u Zagrebu.

Dom i svijet napisan je iste godine (1865.) kad je August Šenoa objavio u Glasonoši programatski članak Naša književnost, u kojemu se postavlja pitanje koliko je hrvatska književnost odraz hrvatskih prilika i života. Po shvaćanju romantik, Marković je bio jedan od prvih koji je za svoj ep uzeo sadržaj iz suvremenih društveno-političkih prilika u Hrvatskoj pedesetih godina. Iako je ovaj spjev nazvan idiličnim, glavna okosnica radnje u njemu je najmanje idilična, jer je sadržana od teške stvarnosti hrvatskoga političkog života toga vremena. Iza romantične zavjese ove idilične poezije izbija slika stvarnosti i smjelost autorovih reakcija na suvremena zbivanja.

Njegova je zasluga što je izgradio jedan tip kritičke metode s ozbiljnim pretenzijama. Ona je važna za razvoj estetskog poimanja umjetnosti kod nas. Ona je oplemenjivala ukus, podizala razinu shvaćanja i prilaženja umjetničkom djelu kod hrvatske čitalačke publike. Predstavljala je posredništvo između umjetnika i čitaoca, kojega je uvodila prema sferama odjelotvorenja umjetničkog fenomena i piščeva stvaralačkog duha. Hrvatsku kritiku Marković je podizao od diletantske nesistematičnosti na razinu znanstvenog shvaćanja, i dovodio kako bi on kazao do izvora „krasoćutne vrijednosti“.

Izvor: Nedjeljko Mihanović Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zora, 1970.

***

Iz pjesničkog opusa:

I dođe jesen, dođe berbe doba,

Svud trsjem zričak zričku se oziva,

Grozd crn i bijel već zrio proviriva.

Ožuta iz lišća, u naponu oba.

Sve gorice se sad osule brači,

Svud bijele svite izmeđ ložđa vire,

Drug s drugom jušće, grožđe u brenti tlači;

Tu preša cvili, ondje dude svire,

Tu lit se kuša, pečen kostanj diši,

Od pucnjave tu puščan prah miriši;

Svu goru pjesma prekrilila sada,

Seljaku našem pratilica vjerna

Od smjerne zipke pa do groba smjerna,

I uzdanica života čemerna,

Pomagalica kod svakoga rada,

I zabitnica voda svakog jada

I slatkog vinca junačka zaslada.

Izvor: Franjo Marković, Dom i svijet, 1865.