Jednog običnog travanjskog posljepodneva, nakon ručka, njezin muž i otac njene dvoje djece Mario kaže Olgi kako je donio odluku – nakon petnaest godina zajedničkog života on je ostavlja. Mario je objasnio da ga neki prigušeni glasovi guraju nekamo drugamo, preuzeo je krivicu na sebe i Olgu ostavio skamenjenu kraj sudopera. Olga je prvo počela analizirati posljednje događaje njihovog odnosa, braka i zajedničkog života, ali nikako nije mogla pronaći prave znakove krize. Činilo joj se da su njenom mužu Mariju dom, djeca i obiteljski rituali bili neophodni. Često su se ljubili, razgovarali i grlili. Ni smijeha nije nedostajalo. Činilo joj se da je to možda kakva kratkotrajna kriza i da će se on brzo vratiti. Ali, prevarila se.