U ovoj priči jež odustaje od svoje kućice, ˝pun mu je kufer˝ moralnih načela, dosljednosti i odanosti, jer ono kako se dobro dobrim vraća jednostavno ˝ne drži vodu˝ ili se tako ježu na prestrašnoj kušnji učinilo. Možda je riječ o neustrajnosti, o pokleknuću, no svakako je u ovom tekstu riječ o nekom novom svijetu koji predstavlja ježić. Pa kad njegovu kuću poruši potres, ježić odustaje od daljnjih napora i odluči postati klasični socijalni slučaj, odluči se ne osvrtati, ne vraćati, lutati, odluči postati primjer ˝u se, na se i poda se˝. I tu se događa prekretnica. Jer ponekad ne možemo sami. A često i ne bismo smjeli.

Ilustratorica Irena Jukić Pranjić otpočetka se nametnula kao prvi izbor-nasljednica Vilka Glihe Selana, a kao podlogu za svoje ilustracije nije uzela uobičajeni bijeli papir, već smeđi s jakom teksturom na koji je zatim nanosila boju, čime je postigla efekt razorenog grada te time ˝nadopunila˝ priču Silvije Šesto.