Odista, bavim se u njoj slabo ili nikako obrađenim, istraženim, antologiziranim književnicima u tolikoj mjeri da o stanovitim im tekstovima ne postoji nijedna bibliografska jedinica, ili još zornije kazano da nitko o njima nije napisao više od redka (primjerice o pjesmama Matije Šporera, Dragojle Jarnević, o ˝teoriji književnosti˝ Paska Antona Kazalia).

Najopsežnija je pak studija o četirima pjesnikinjama iz ranog razdoblja našeg romantizma (˝ilirizma˝); u istovrsnom i mjerodavnom djelu Dunje Detoni Dujmić (neke ženskinjačke natruhe u njemu, čine mi se suvišnim), tj. u ˝Ljepšoj polovici književnosti˝ (1988.) nema među 38 hrvatskih pisateljica portraita Ane Vrdoljak (samo se spominje u poglavlju Preporodni razgovori, str. 13-14); znakovit je slučaj i Marina Sabića, jednog od ravnopravnih sudionika hrvatske Moderne i ponajvećega našega prošlostoljetnog mističkog pjesnika, koji je potpuno zaboravljen (manji je dio mojih ˝anketiranih˝ kolega čuo za njega).

Mirko Tomasović