Zapadno viđenje političkoga time prestaje biti univerzalnim oblikom i postaje regionalni lik vlasti. Prostor političkoga više se ne može misliti kao evolucionistički slijed od društava bez vlasti k društvima s oposebljenom vlašću, s državom, nego kao temeljna opreka između društava s prisilnom vlašću i društava s vlašću bez prisile.

˝Primitivna˝ društva nisu društva koja još nisu otkrila političku vlast i državu, nego su društva koja se zasnivaju na političkoj logici otklanjanja opasnosti da se država uopće pojavi. Glavni im je cilj izbjeći državu, podjelu na moćnike i podložnike. Odlikuju se intuicijom da su smrtno ugrožena institucijom vlasti kao prinude. Toj su se kobnoj opasnosti ta ˝primitivna društva˝ uspjela othrvati i suzbiti pojavu ˝dobrovoljnog sužanjstva˝ (La Boétie), ˝ljubavi prema Gospodaru˝.