Pred nama su memoarska sjećanja dosljedne komunistkinje Marije-Vice Balen (1910-1984), ali i ispovjedna proza žrtve poratnih komunističkih obračuna koja pred zamišljenom porotom ˝povijesne pravde˝ želi obraniti smisao svog života – životnu borbu ˝stopostotne idealistkinje nošene vizijom o jednom novom, ljepšem društvu slobodnih i ravnopravnih ljudi˝. Dočim je u redovima antifašističkog pokreta smatrala kako je ni jedan rizik, čak ni dovođenje u smrtnu opasnost sebe i svoje troje djece ne smije pokolebati u ˝svetoj dužnosti prema svom narodu i svojoj zemlji u najdramatičnijim časovima njihove novije povijesti˝, tijekom montiranog procesa protiv Andrije Hebranga ostala je zatečena lakoćom s kojom se nova nomenklatura, na način perfidnoga staljinističkog antistaljinizma, rješava svih nepoćudnih ˝elemenata˝ i traži slijepu boljševičku poslušnost. Priklonivši se suprugu Šimi Balenu, koji se u ljeto 1948. izjasnio protiv Hebrangova uhićenja, Marija-Vica potpisala je rješenje o svojoj simboličkoj smrti u novom sustavu vrijednosti.