U novih šesnaest eseja Dubravka Ugrešić s puno gorkoga humora i mnoštvom kulturoloških referenci, uvijek pokazujući sva lica najopasnije životinje na svijetu – čovjeka – pokušava shvatiti svijet danas te propituje svoje i naše snove, sreću i strahove.

Sastavljen od šesnaest eseja pisanih u razdoblju od 2014. do 2018. godine, Doba kože roman je u kojem Dubravka Ugrešić s mnogo ironičnog humora pomiješanog sa gorčinom svakodnevice i nenametljivim zazivima vlastitih sjećanja, propituje zastranjenja i krajnosti do kojih smo u istima došli kao ljudi, kao zatirači umjetnosti, kao robovi sustava i ideologija, kao loši gospodari vlastitih života koji svoju kožu prečesto izvrću i rastežu u strahu da ne bi ostali bez nje. Govori o većinama, manjinama, desnima i lijevima; govori o fašizmu, mačizmu, feminizmu, šovinizmu...

Čini se kao da fragmentarizirani Ugrešićkini eseji slijede njezino mišljenje koje na svojim putovanjima juri hiperkinetičkom brzinom. Konačno njezin skalpel zarezuje preduboko da bismo se smijali. Kao i većina pisaca vrijedna slušanja, Ugrešić ima veliku inteligenciju, ali vrlo malo moći u tradicionalnom smislu te riječi. Njezine opservacije su stoga obojane „sumnjivim veseljem neuspješnog samoubojice“, a tu vrstu komična očaja možemo pronaći u dostojevskijanskom junaku koji osjeća bol previše oštro i čiji je osjećaj nade neopravdan i istodobno nepokolebljiv.

Knjiga o moralnoj odgovornosti intelektualca za ratove i društvenu krizu na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Knjiga koja ne pristaje na zaboravljanje i koja pokazuje duhovnu bijedu nacionalističkih projekata koje su mnogi intelektualci poduprli, bilo kao glasni navijači, bilo kao "šutljiva većina".

Eseji uvršteni u ovu knjigu nastajali su u razdoblju od tri godine (2007-2010). I u ovim se svojim ogledima, kao i u ranijim knjigama, Dubravka Ugrešić bavi velikim pitanjima dodira Istočne Evrope i Zapada, te sudbinom književnika i književnosti u zagrljaju svjetonazora i ideologija koji iz tog dodira proistječu. No, uz sve to, u ˝Napadu na minibar˝ jasno se ocrtava i jedna nova autoričina pozicija, nagovještena u prethodnoj knjizi eseja ˝Nikog nema doma˝: riječ je o poziciji univerzalnog nepripadanja. To je, naime, gledište koje autorici omogućava da precizno i sa mnogo nijansi razradi naizgled banalno pitanje ’kuda ide ovaj svijet?’, te da ponudi niz kompetentnih, u njenom velikom znanju i bogatom iskustvu utemeljenih odgovora.

Knjiga vrlo sugestivna naslova „U ŠTO VJERUJEMO MI KOJI U BOGA NE VJERUJEMO“ plod je jednogodišnjeg rada urednika i priređivača knjige Drage Pilsela, uglednog hrvatskog novinara, teologa i društvenog aktivista.

Poduži esej u kojemu autor, pod dojmom vlastita susreta s Krležinim djelom, ali i mitom o njemu, izriče osobni stav i bilježi razmišljanja, utiske i asocijacije bez namjere da taj svoj stav nametne kao kanon. Njegove misli pod snažnim su dojmom knjige Mladena Kuzmanovića "Krleža u sjeni Terezije", kao i činjenice da se, u vrijeme dok je pisao ovu knjigu, očekovalo otvaranje sanduka s Krležinom pisanom ostavštinom. Ovaj nadahnuti tekst, koji nije niti apologetski, niti negatorski, nudi pogled na Krležino vrijeme, na hrvatska povijesna vrludanja, ideološke, političke i kulturne podijeljenosti i razdore, te na Krležinu ulogu u takvoj situaciji, ali govori i o njegovim tragovima u današnje vrijeme i aktualnom stanju duha, koje se djelomično može dijagnosticirati i na temelju odnosa spram Krleže.

Knjiga donosi prvi put prevedena pisma naše umjetnice Otti Berger svom partneru Ludwigu Hilberseimeru, izvorno pisana na njemačkom jeziku. Piše o tragičnim sudbinama Vjere Biller, Franje Brucka i Ericha Šlomovića. Također po prvi put, u ovoj se knjizi otkriva pravi autor dadaističkih pjesama koji se u Zenitu potpisivao kao Dundek. Reproduciran je rijedak slikovni materijal o Andriću, Krležin rukopis iz privatne biblioteke. Donosi zapise i o događanjima na margini osamdesetih godina i njihovo značenje danas.

Lidija Vukičević ne ispisuje neke "svoje" filozofske mrvice (pseudokjerkegorovski); ona ne kruži dnevljem i podnebljem provincijalne geopolitičke mape Europe, premda svjesna prostora i mahnitosti ideologija nacije, rase, roda/spola, već nastoji razumjeti vlastite i tuđe, mikro i makro razine općeg rastrojstva nekog imaginarnoga svijeta u kojem je "vjera u filozofiju" opravdavala svaki ljudski poraz.

Rječnik slučajnosti je prva knjiga dnevničko - konfesionalne proze pjesnikinje Lidije Vukčević, koja je počela objavljivati zbirke pjesama početkom 90-ih.

Godine 1900. u Veneciju stiže Marcel Proust s majkom. Godine 1911. u Veneciju stiže Antun Gustav Matoš, sam. Između tih dvaju posjeta gradu na kanalima protežu se usporedni životi dvojice pisaca s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća.

Premda se nikada nisu sreli, u ovoj se knjizi pronalaze odjeci i odbljesci njihovih snova, fantazija i spisateljskih ambicija te osobito čudnovate i skrivene opsesije Venecijom.

Zbirka eseja o različitim domaćim i svjetskim književncima - Krleži, Matošu, Kocbeku, Kišu, Andriću, Ujeviću, B. Ćosiću, M. Kovaču, Gotovcu, J. Rothu, Joyceu, McCannu itd. U svojim ogledima autor povezuje i međusobno prožima književnu, društvenu i političku analizu, pokušavajući doći do onoga što najtemeljnije određuje pojedinog književnika, kao umjetnika i kao osobu. Pritom se u njegovu gledištu prepoznaje credo da je srž literature sloboda, kao jedini jamac nadilaženja nacionalne i svake druge uskogrudnosti. Govoreći primjerice o Krleži, spominje Radovana Ivšića koji je Krležu proglasio najvećom katastrofom koja nam se mogla dogoditi, no odmah obrće tu tvrdnju i pita se: „kakva bi nas tek katastrofa pogodila da nismo imali Krležu?”

Zima u ovom rukopisu, ironično naslovljenom Život je tabloid, osim tekstova na teško izbježive političke i socijalne teme, podastire provokativne portrete takvih autora kao što su Tin Ujević, Vladan Desnica, Veselko Tenžera, Vlado Gotovac, Dragutin Tadijanović, Slobodan Novak, Viktor Žmegač, Predrag Matvejević i mnogi drugi.

" Jedno je od upadljivijih obilježja Zimina pisanja sklonost sa svoj predmet (pisca, djelo, motiv, društveni trenutak, zemljopisnu činjenicu) uokviri skiciranim ili potanje izvedenim razmišljenjem i obavještavanjem o povijesnom ili poetološkom kontekstu. Veduta će tako biti poziv na smotru europske urbane povijesti, osvrt na nečije eseje bit će povod za genološka zapažanja, dok hrvatski pisac može potaknuti razmišljanja o srednjoeuropskom okružju. Zima se u svojim tekstovima ne kloni nijedne teme, ali je i ipak očito da s osobitom pozornošću prati procese koji se zbivaju u dodirima spoznaje i zabave, ne krijući da zabava može biti temeljito dosadna, a spoznaja zabavna ako se za to pobrinu inače tako različiti autori poput Joycea, Musila, Krleže i Borgesa. " Viktor Žmegač

˝Knjige u priči˝, eseji i pisma Jelene Zlatar Gamberožić, na začudan su način ispisivanje duga djetinjstvu i strahu od nepročitanoga, koji dopušta igre i zamjene koje iskrsavaju (ili se ponavljaju) u mreži pisanja i sumnji, života i smrti. Ako to nije odveć zahtjevno i moguće, upravo tada kada se događa i kad nam izmiče.

Čitanje mape svijeta i kretanje književnim prostorima, što je dio autoričina profesionalnog interesa, nije lišeno radosti zalaženja u tajne književnih tema i želje da se o njima misli i piše intimno i polemično istodobno. Pismom protiv zaborava!

Između mnogih drugih čitateljskih koordinata, domišlja se narav priče i neizvjesne svakodnevnice, koju čine jezici usamljenosti. Ili baš tomu nasuprot: Knjige u priči esejistički ažurno raspliću i čine vidljivim naše zablude i nade…Iznimnom se i dobrodošlom analitičkom mjerom propituju teme obilježene različitim teorijskim i inim zahvatima: kič, zanemarivanje stvarnosti i opsesije, ženski narativi i javnost, smisao i značenje bajke. Radoznalo čitateljsko biće, provjeravajući i tražeći mjesto vlastitog užitka i slobode (zašto ne!) zaustavlja se na mjestima neizrecivog i neposlanog. (Miroslav Mićanović)

Osnovna je Žmegačeva teza da je suvremeno doba svjetske povijesti obilježeno krajnjim ekstremima.

S jedne strane, tehnološka revolucija zasniva se na snažnom napretku znanosti i racionalističke filozofije, s druge strane u društvenom životu svakodnevno se suočavamo s jakim manifestacijama iracionalizma.

Ponekad je na djelu i posvemašnji barbarizam koji se služi superiornim tehnološkim proizvodima.

I u ovoj knjizi povodi esejima vrlo su često vezani za zgode iz autorova svakodnevnoga života: to može biti knjiga koju autor upravo čita, neki novinski članak, društveni fenomen, popularna uzrečica, grafit zapisan na zidu...

Razlika je jedino u tome što su eseji nešto duži; neki obasežu i do četrdesetak autorskih kartica.

Već sam naslov upućuje na autorovu želju da europski identitet razmotri u esejima o deset pojmova koje drži ključnima za razumijevanje novovjeke Europe. Knjiga sadrži deset eseja, od kojih se svaki može čitati kao zasebna cjelina, iako je cijela konceptualno zasnovana pa se može smatrati i svojevrsnim kompozitnim makroesejom.

Ova se knjiga nastavlja na prethodnu veliku uspješnicu Viktora Žmegača ˝SMS eseji˝: kratka esejistička forma te ležeran ton pripovijedanja, lišen profesorskog dociranja, čak i kad se govori o vrlo ozbiljnim temama. I u ovoj knjizi povodi esejima vrlo su često vezani za zgode iz autorova svakodnevnoga života: to može biti knjiga koju autor upravo čita, neki novinski članak, društveni fenomen, popularna uzrečica, grafit zapisan na zidu... Stilska sloboda, literarnost iskaza i svjesno izbjegavanje strogoga znanstvenog diskursa omogućuju autoru da slobodno skače od teme do teme demonstrirajući svoju erudiciju na nepretenciozan i zanimljiv način. Ovi su kratki esejizirani zapisi pisani po uzoru na slične knjige Benjamina, Adorna i Vateryja.

"Knjiga Kulturološki kvartet donosi izbor eseja Viktora Žmegača, prethodno objavljenih u časopisu Vijenac, u kojima autor u obliku kraćih zapisa promišlja širok raspon književnih, glazbenih, kulturnopovijesnih i intimnih tema.

Viktor Žmegač podjednako upućeno i intrigantno piše i o naizgled trivijalnim ili sporednim kulturnim fenomenima, kao što su povijest detektivskoga romana, odnos između američkih i europskih filmova ili motiv bicikla u književnim djelima, i o temama koje pripadaju, uvjetno rečeno, visokoj kulturi, kao što su Krležini romani, Beethovenova glazba ili problemi književnoga kanona. Neovisno o području umjetnosti u koje je usmjerio svoj pronicavi pogled, u svim tekstovima do izražaja dolaze prepoznatljive odlike Žmegačeva pisma: iznimna erudicija, briljantna stilizacija i preciznost tumačenja.

Knjiga je razdijeljena u četiri cjeline: Književnost, Gradovi, Glazba i Opće kulturološke teme, a posebno vrijedan dio izdanja čine autobiografski zapisi u kojima autor priziva sjećanja na djetinjstvo i školovanje u Slatini, Virovitici, Osijeku i Göttingenu, evocirajući osobe, knjige i događaje koji su obilježili njegov ulazak u svijet književnosti.

Kulturološki kvartet književni je testament Viktora Žmegača, duboka i osobna zbirka zapisa u kojima jedan od intelektualnih velikana našega vremena ispisuje završne riječi o temama kojima se bavio čitav život."

U svojoj novoj esejističkoj knjizi Viktor Žmegač portretira prošlo stoljeće na temelju važnih kulturoloških i filozofskih djela koja su svojom personalnom i epohalnom reprezentativnošću obilježila 20. stoljeće. Premda je izbor takvih djela posve osoban pa ujedno nudi i obrise piščeva autoportreta, malo je onih koji autorov subjektivni izbor (Freud, Saussure, Heidegger, Benjamin, Camus, Adorno, Simone de Beauvoir, McLuhan, Fromm, Safranski i drugi) ne bi potvrdili kao svojevrstan kanon i mjerilo objektivna prikaza epohe 20. stoljeća.

U ovoj knjizi Žmegač pokazuje umijeće da govori u kratkoj esejističkoj formi, često na rubu beletrističkog, autobiografskog i feljtonističkog stila. Povijesne uzore ovoj zbirci kratkih zapisa mogli bismo naći u sličnim knjigama Benjamina, Adorna i Valéryja; taj tip naizgled nepretencioznih eseja pisali su i semiotičari Barthes i Eco. Na sažet i poentiran način Žmegač gaji diskurs kojemu najbolje pristaje naziv „sintetična proza“. On prepleće različite tipove diskursa: kulturološko razmatranje, memoarsko pripovijedanje, aktualistički zapis o društvenim i kulturnim težištima suvremenog razdoblja. To je sintetička proza u tom smislu što je zasnovana na jakim kontrastima između filozofske teksture i „otkvačenih“ zapisa koji prizivlju atmosferu tramvajskih vožnji.