Glavni tok priče u knjizi "Pokajanje" posvećen je genocidnim

zločinima što su ih austrougarski okupatori i njihove sluge

izvršile nad srpskim narodom u Bosni i to u periodu od 1914. do

1918. godine. Autor je svestrano i duboko povezao vrijeme i

prostor, ujedinio znake i simbole, prošlost i suvremenost,

učmalost bosanske kasabe s onim što je u nju dolazilo iz velikih

svjetskih gradova. Na nekim stranicama, Lubarda uistinu dostiže

ono najbolje iz Andrića i Selimovića, pogolavito u trenucima

kada likovi govore autentičnim starinskim jezikom.

˝Maksumićeva knjiga nije samo roman o jednom vremenu dugog trajanja i užasima koje su on i grad preživjeli i u kojima se rodila jedna ljubav. Iz ovog romana se, koliko god taj njegov segment bio duboko potisnut na ovim stranicama, itekako može pročitati što nas je sve dovelo do opće destrukcije i zašto je to bilo užasno teško izbjeći. Više od toga nam Maksumić nije mogao dati, s obzirom na to da je ispisao odu o pojedincu kao o najvećoj vrijednosti, i to o pojedincu koji nije pristao na zov kolektiva, ostavši jedan od iznimno rijetkih na tom putu.˝ Dragan Markovina

Drugi roman mostarske književnice Senke Marić, dobitnice Nagrade „Meša Selimović“ za ˝Kintsugi tijela˝, prati tri generacije žena jedne obitelji. Mika, žena u četrdesetim godinama, prisjeća se života sa svojim bakama koje su je odgojile – Hibom i Đulsom – karakterno radikalno različitima. Hiba ne vjeruje u boga i ne pristaje na podređenost, snažna je i srčana. Đulsa je tiha i pokorna, pasivna, zuri u plafon i sluša sevdah. Mika kao da je sklopljena od njihovih polovica, gravitira između njih. Patrijarhalni okviri unutar kojih su one živjele i dalje su tu, a iskustva koja su one prošle, i ona ponavlja: u nesretnom je braku, emotivno nezadovoljna, u potrazi za identitetom, srećom, ljubavi, smislom i spasom. Gravitacije su roman koji u nizu fragmentarnih epizoda, ispričanih autentičnim glasovima, britko i duhovito, a opet izrazito potresno i poetično, uranja u žensko iskustvo i priča o temama koje su duboko ukorijenjene u naše prostore, a koje su opet toliko opće i ljudske.

I dok je roman istovremeno i ratni i ne-ratni i humorno antiratni, priča o ljudima i njihovim karakterima tako je ljudski topla i ništa manje groteskna, nepodudarna ni s čim znanim, a istovremeno tako opća i poznata. Međutim, autor ju je učinio neobičnom, novom, neobuzdanom, intrigantnom ponajprije sjajnim humornim pasažima u portretiranju junaka i situacija da je dominantno čitamo kao humorističku priču o nečemu što je u svojoj biti duboko ljudski bolno i tragično.

Mirko Marjanović napisao je neobičan, začudan, u svojoj srži duboko antiratni roman, ali i roman o progonstvu, o poslijeratnoj Bosni, o vremenu nakon Drugoga svjetskoga rata. Dom blaženog djeteta sadržava u sebi mnoge romane i moguće ga je iščitavati na niz razina. Obiteljska je to saga o familiji Juristić, ljudima kakve itekako dobro znamo, s kojima živimo i koji mogu biti i naša obitelj.

Svaki udar, politički ili srčani, dolazi neočekivano, bez najave, bez objašnjenja, i zauvijek mijenja onoga kome se dogodio. Kada udar pak preživi pisac poput Semezdina Mehmedinovića, neizbježno je da se ta biografska činjenica pretoči u jedinstvenu, neponovljivu prozu. Srčani udar u pedesetoj, na prelasku iz jedne životne dobi u drugu, mijenja ne samo osobu koja ga je doživjela već i njegove najbliže. Takve rubne situacije oni su trenuci kada se svatko zapita što i kako dalje.

Ruski kompjuter pjesnika Semezdina Mehmedinovića jedna je od onih knjiga koja vam se od prvih redaka uvuče pod kožu. Prepun emocija, taj svojevrsni dnevnik selidbe nastajao je pomalo slučajno, a još je slučajnije iznova pronađen i spašen. Ruski kompjuter govori o sudbini intelektualca, ali i svakoga čovjeka u vremenima rata i izbjeglištva te o potrazi za sigurnošću. Knjiga je nastajala od kolovoza 1995. do kolovoza 1996., u vrijeme kada je Semezdin Mehmedinović otišao iz Sarajeva i odlučio započeti iznova. On traži mjesto tog novog početka od Praga i Zagreba preko Phoenixa i New Yorka pa sve do Washingtona, gdje i danas živi.

Roman ˝Srcem do beskraja˝ je neobična oda ljubavi, hvalospjev najdubljoj emociji koju čovjek i svijet poznaju, onoj koja je prapočetak svega, čovjeka i svijeta. Kroz životne priče svima bliske autor kazuje kako je ljubav silna, kako tugu u radost pretvara, bolesti smrtne podnošljivima čini, plač u smijeh obrće, kako beznađe od nje bježi…

Božji gnjev Josipa Mlakića roman je o zločinu u ratu i pravdi koja mora biti zadovoljena.

Devet boraca u hrvatskim postrojbama u ratu u Bosni i Hercegovini poginulo je u tajnoj akciji koju nitko nije odobrio. Kod svakoga je pronađena veća količina novca, a zašto su ušli duboko u teritorij koji kontroliraju bošnjačke snage, nikome nije jasno. Ilija, brat jednoga od sudionika akcije, također vojnik, mora saznati zašto je i kako došlo do tragičnih smrti. Pronalazeći nove, razorne dokaze, pri čemu riskira vlastiti život, Ilija saznaje tajne koje nije trebao saznati te tko i zašto stoji iza sulude akcije u koju su upletene i tajne službe, ali i nepoznati glavešine iz Zagreba.

Kada na šumskome putu u središnjoj Bosni pronađu mrtvo, poluraspadnuto muško tijelo s tetovažom na arapskome, policijski inspektori Vinko Marić zvan Sećija i Sadik Šarić smatraju da će to biti još jedan slučaj u nizu koji će brzo zaključiti i nastaviti raditi po uobičajenoj shemi. Dva inspektora jednako kao i svi oko njih, od Sanele, tajnice zaposlene po vezi, do nadređenog šefa, ali i lokalnih i državnih političara, teže samo jednome – kako se obogatiti, živjeti lagodno bez prevelikog rada, od namještenih kladioničarskih rezultata, i uživati u nekom od poroka, od droge do seksa. No slučaj smrti tajanstvenog mladića sve će ih dovesti u škripac, a dvojica će inspektora usprkos upozorenjima željeti razmotati klupko koje vodi do Višegrada i ratnih zločina silovanja, domova za ratnu siročad, ucjena televizijskih zvijezda, poslova s mafijom…

U Čuvarima mostova ostaju tragovi dosadašnjeg stvaralaštva Josipa Mlakića: snovi, cinizam, sumorni krajolici, starci čija sjećanja dodiruju stoljeće, a budućnost grobove, Bosna koja se sve više pretvara u imenicu srca. No, sve je manje reminiscencija, izleta u simbolizam i nadrealizam, a realizam stvarnosti gomila poruke shizofrenog ustroja i nelogičnosti. Mlakićev junak ne uspijeva izabrati mjesto života, ali o mjestu smrti odlučuje se mimo politike. Čuvajući most u krajoliku vlastite duše.

Kada počnu padati neprekidne biblijske kiše, dvojica usamljenika – radnik na izradi drvenog ugljena Noa i ovčar Ibrahim, na neimenovanoj, po svemu sudeći bosanskoj planini ostanu sami bez veze sa svijetom, bez mogućnosti da saznaju što se događa u dolini. Kada kiše stanu, s planine im se pogled pruža na beskrajnu vodu. Ograničenih zaliha, ovaj dvojac, svaki u svojoj kolibi, nema što drugo nego pokušati preživjeti. No ubrzo počinju umirati životinje, a Noa ih sprema u jednu od peći za ugljen, onu koja nalikuje na arku, iako izvrnutu. Kako godine prolaze, sasvim je jasno da im ni iz svijeta neće doći nikakva pomoć, da je ljudska rasa možda izumrla i da su oni posljednji primjerci svoje vrste.

U svom trećem antiutopijskom romanu ˝Druga Noina arka˝ Josip Mlakić opisuje kraj svijeta kakav poznajemo. Suočeni s pohlepom i beskrupuloznošću, njegovi junaci pokušavaju preživjeti, a to saznajemo iz njihovih prisjećanja na život prije velikih kiša. I taj je svijet već postapokaliptičan, ali će neki neimenovani i neznani događaj, nije ni važno koji, uzrokovati opći potop. Planina na kojoj se njegovi junaci nalaze nije Ararat, niti Mlakić daje optimističan kraj, a svijet koji ostaje za nama prepustit ćemo ovcama – jer možda smo i mi danas ovce koje bezglavo srljaju u klimatsku apokalipsu.

Mlakićevo Evanđelje po Barabi roman je o Isusu i pobuni, roman o očuvanju Hrama i izgradnji novoga, podjednako povijesni i suvremeni roman o ljudskim manama, izdajama, sumnjama i idealima. Evanđelje po Barabi roman je koji čitatelja tjera da misli o velikim pitanjima čovjekova postojanja i malim koracima koji pokazuju njegovu humanost.

Svako ekstremno zbivanje iz čovjeka izvlači ono najdublje skriveno u njemu – dobro ili zlo, ponekad oboje, no uvijek će ga promijeniti, i to trajno, tako da će posljedice često osjećati i sljedeće generacije. Najnoviji roman Josipa Mlakića Izgaranje pripovijeda o posljedicama rata i poraća, o životu nekolicine momaka čiji je svijet stubokom promijenjen kada su istrgnuti iz svakodnevice i bačeni na ratište. Strahove, nadanja i stradanja nosit će sa sobom još dugo nakon što se vratio mir ili ono što se mirom naziva. U Izgaranju se kao u Altmanovim Kratkim rezovima ili Austerovu Dimu kroz niz fragmenata postupno stvara jedan svijet; ovdje je to svijet bosanskoga gradića. Autentični, filmski Mlakićevi junaci kroz sekvence donose stvarno-nestvarnu fresku u kojoj se pokazuje da život jest veći od književnosti, no da ga samo književnost može točno i precizno opisati. Izgaranje je netipičan mali veliki roman o ratu, a književno oko Josipa Mlakića, poput najbolje filmske kamere, ništa ne prepušta slučaju.

Izvrstan ratni roman realističkoga pisma i izbrušena stila, sa živim jezikom, jasnom kompozicijom i čistom radnjom. Autor "prepričava" razdoblje hrvatsko-muslimanskih borbi, ali upliće i živopisna okružja djetinjstva i odrastanja u suživotu Hrvata i Muslimana u Uskoplju.

U nekom zamišljenom gradu, posve neslučajno nalik gradu iz bosansko-hrvatske stvarnosti, skupina ratnih veterana trate svoje živote. U mirnodopskim uvjetima, živeći ustvari oteto im vrijeme, nose se kako znaju i umiju s traumom sjećanja ali i s vlastitim iznevjerenim očekivanjima. Naprežući se da bilo čime iznova pronađu kakve-takve smislove vlastitih egzistencija, tzv. mir postaje im mora u kojoj rat nipošto nije završio.

Roman Majstorović i Margarita prepun je referenci na kultnu sereiju Twin Peaks te filmove Jima Jarmuscha i Akija Kaurismakija, a u njemu se precizno zrcale društvo i njegove tajne nakon dvadeset godina tranzicije. Josip Mlakić napisao je najneobičniji krimić posljednjih godina, roman predodređen da bude kultni.

Godina je 2084. Svijet je to bliske i nimalo lijepe budućnosti, poharan ratovima, apokaliptičan i beznadan, svijet koji je u svojoj novoj knjizi opisao ponajbolji suvremeni pisac naših prostora Josip Mlakić. Njegov svijet obuhvaća prostor današnje Bosne i Hercegovine u toj budućnosti, nakon niza ratova, čvrstim, opasanim granicama podijeljen na tri države, tri staništa za tri naroda. Svijet kojim lete dronovi, a ljudi najčešće putuju pješice.

U bliskoj budućnosti svijet se sasvim izmijenio, ne postoje ni države ni vlade, svijetom su zavladale korporacije, a naš se planet zove Friedman. Ljudi žive u zonama sukladno svojem statusu – zona A rezervirana je za elitu, zona B za one koji se još možda i mogu nadati, a u zoni C nalaze se odbačeni. Pohlepa i novac pokreću svijet, one su apsolutne vrline, emocije su beskoristan balast, roditelji i djeca žive odvojeno, a ekološka katastrofa ne brine nikoga.

Liječnik Gerhard Schmidt savršeni je pripadnik elite. Zaposlenik je moćne farmaceutske kompanije zadužen za razvoj dopinga i atletičarsku zvijezdu Paulu Bolt. Stimulansi sportašima uobičajeni su i poželjni, a sportske su igre uz reality showove najomiljenija zabava pučanstva. Paula Bolt donijela je iz zone B, u kojoj je odrasla, knjige, kojih na planetu više nema. Shakespeare i Yeats izmijenit će Schmidta i on će pomoći Pauli u potrazi za tajanstvenim vođom revolucije.

Sumoran je zimski dan, pada susnježica dok zrakoplovom iz Londona u zagrebačku zračnu luku slijeće pukovnik Josip Filipović nakon dugih sedamnaest godina koje je proveo što u Haagu, što na odsluženju kazne. On ni sam ne zna je li heroj ili zločinac. Medijski reflektori očekuju ga, a on ih vješto izbjegne prošavši kroz sporedni izlaz, gdje ga u Golfu čekaju supruga, sin rukometaš i kći studentica medicine. U stanu u blizini prometne žile kucavice Josip Filipović pokušava, pušeći cigaretu za cigaretom, iznova sastaviti svoj život, shvatiti svoju vjernu suprugu i razumjeti zašto je propustio odrastanje svoje djece, sada odraslih, samostalnih ljudi. On, perspektivan student germanistike, strastveni čitatelj, iz malene sirotinjske seoske sredine u srednjoj Bosni, uspio je – ili se barem tako činilo dok nije započeo rat. No i u ratu se iskazao i ubrzo stekao čin, jedva preživio, a na kraju bio osuđen za ratni zločin. I dok pokušava iznova započeti život, zazirući od hvale i izbjegavajući da na njegovu imenu grade neke svoje priče, Josip Filipović shvati da mora otići u rodni kraj vidjeti stariju sestru, koja se udala za muslimana, a sada je, već odavno, u sanatoriju.

˝Povratak Josipa Filipovića˝ još je jedna moćna antiratna priča Josipa Mlakića, suvereno ispripovijedana, s mnoštvom književnih i izvanknjiževnih referenci, blaga humora i spora ritma. ˝Povratak Josipa Filipovića˝ roman je o ljudskoj sudbini, o čovjeku koji je za ideale možda uništio svoj život, o ljudima koji se nakon dugogodišnjeg izbivanja vraćaju u sredine koje nisu više onakve kakve su bile. Veličanstven roman koji pokazuje da su sve velike ideje obmana, a onima koji su u njih vjerovali ostaju samo mali uništeni životi, koje samo uz ljubav i podršku najbližih mogu iznova zakrpati.

Svjedočimo li posljednjem činu tragedije koja se u Bosni ponavlja stoljećima? Još od upada Eugena Savojskog u Bosnu, narod je gajio nadu da je moguća promjena. O tom pohodu govori prvi dio romana pod nazivom “Rekvijem”. Kada je Savojski lako osvajao bosanske predjele, katolicima se činilo da je došao spas, no sve je završilo paležom Sarajeva i egzodusom Hrvata. Josip Mlakić kroz zapise franjevaca oživljava to vrijeme i očaj koji jedna zajednica i narod proživljavaju.

Drugi dio, “Južnije od raja”, smješten je u vrijeme Svjetskoga prvenstva u Rusiji, hrvatska nogometna reprezentacija grabi prema finalu, a iz jednog gotovo napuštenog hrvatskog sela polako odlaze i posljednji stanovnici, neki umiru, a neki sreću vide na Zapadu. U njegovu je središtu Ivo, čovjek koji je u ratu izgubio sina i traži njegove posmrtne ostatke, on pazi na cijelo selo koje samo jednom godišnje posjećuju njegovi nekadašnji stanovnici.

Rekvijem zrcali prošlost i sadašnjost, jer one ne mogu jedna bez druge. Josip Mlakić napisao je bolan diptih o vremenima iseljavanja, o dobu kada ni najustrajniji ne mogu preživjeti. Rekvijem je velik i veličanstven roman o Bosni, o zemlji koja nestaje, no iznad svega roman o pokušajima čovjeka da savlada i prevlada sebe i svoja ograničenja.

Na rock-koncertima najvećih svjetskih zvijezda u Njemačkoj, a zatim i diljem Europe zaredala su ubojstva djevojaka. Iskusni inspektor kölnske policije Thomas Schweiner prvi je posumnjao da je riječ o serijskom ubojici, koji ne preže ni od čega i koji mu je postao opsesija, ubojici kojeg lovi već više od desetljeća, od kraja 1980. i koncerta grupe Whitesnake. Inspektora će tragovi odvesti u Bosnu i Hercegovinu, u ratni vihor, koji će iznjedriti neka nova prijateljstva i brojne neočekivane izdaje.

Gledajući TV-emisiju o iskopavanju masovne grobnice, Klara unaprijed zna da su tamo dva dječja kostura, a njezina majka zna da je došao čas da joj kaže sve o njihovu bijegu iz Bosne. Klara i njezina majka u Švedsku su došle kao izbjeglice, a danas, dvadesetak godina poslije, ne prestaje njezina opsjednutost dječjim lutkama u izlozima, premda se svoga djetinjstva tek mutno sjeća. Nakon što joj umre majka, Klara na osnovi njezinih priča piše tekst o svom spasu iz rata, koji je nazvala Bijeg u Egipat.

U romanu "Svježe obojeno" Mlakić uspostavlja izravni dijalog s romanom "Cesta" Cormaca McCarthyja ispisujući jedinstvenu, dosad neispričanu priču o ratu u Bosni.

"Svježe obojeno" govori o mnogim pitanjima: odnosu roditelja i djeteta, sreće i patnje, prošlosti i sadašnjosti, ali Mlakić najviše progovara o bešćutnosti sadašnjeg vremena. Roman je to koji nam kazuje da bez poznavanja prošlosti, bez otiska svoga kažiprsta na svježe obojenoj površini kao znaka nas danas i jučer, ipak ne možemo krenuti dalje.

Priča o snijegu koji ne uspijeva sve prikriti, o konkretnom zločinu i pravdi koja redovito stiže prekasno, o krugovima koji ponavljaju iste živote, o zemlji Bosni u kojoj se zlo plitko zakopava i u kojoj se pamti dugo i ustrajno, priča o pričama koje se, okamenjene u svojoj jednostavnosti, ne mijenjaju stoljećima, najsnažnije je književno svjetlo naše scene. Recimo to bez uvijanja, crnim tragom ostavljenim na koricama.

Knjiga sadrži tri priče čiji su autori Josip Mlakić, Robert

Mlinarec i Dragan Šimović. Prije nego li su započeli s pisanjem,

autori su zadali elemente koje svaka priča mora imati: priča se

događa u opkoljenom gradu, moguće ratnom Sarajevu; glavni lik je

mladić tridesetih godina; glavni lik doživljava ljubav s

posrnulom balerinom; zaplet se zbiva u jednom baru; balerina je

možda HIV pozitivna. I tako su nastale "tri priče o jednome",

kako uostalom i glasi podnaslov knjige. Za čitatelja ovo je

vrlo zanimljiva situacija jer on, prema riječima pisca pogovora

Krešimira Bagića, "može komunicirati s pojedinačnim tekstovima,

ali može knjigu čitati i kao nesvakidašnji pokušaj da se upozori

na piščeve fantazije, na konstrukcijski karakter svake priče, na

nepostojane jedinstvene točke iz koje se govori." (GG)

˝Bukača je iskren zapis o snazi ljubavi, ali i ličnoj snazi Martine Mlinarević koja ne odustaje i kada najbliži iznevjere˝, kaže se u opisu knjige.

„Smatram da je Bukača moje najintimnije i najogoljenije pisanje otkad pišem. Pisanje Bukače značilo je iskrvariti iz dna sebe, apsolutno zanemariti sve književne forme, očekivanja ili književnu kritiku, knjiga je to koja je morala biti napisana kao krik, kao opomena, kao testament i nauk svim djevojčicama sutrašnjice u Bosni i Hercegovini. Bukača je pobuna, razarajuća bol, izlazak iz šablona. Bukača je gorjeti za slobodu na lomači mahale. Bukača je priča o viktimizaciji, stigmatizaciji, predrasudama, licemjerju, moralnoj policiji u nemoralnoj zemlji, turbovjernicima što kamenuju drugačijeg od sebe, o prekrasnoj zemlji nađubrenoj stigmama, tabuima, šovinizmom, mržnjom. Bukača je ljubav iznad svega toga.“– kazala je autorica.

Knjiga Huzur donosi priču o borbi, suočavanju s najtežim ljudskim strahovima, o radosti i miru kao konačnom cilju i potpunom ljudskom ispunjenju. Riječ je o knjizi koja ogoljuje i demistificira borbu protiv raka dojke s kojim se spisateljica bori već godinu dana a svoju borbu ne skriva od čitatelja - doživljaje, poteškoće i najintimnije trenutke dugog i tjeskobnog oporavka.

Huzur predstavlja mir u svim dimenzijama života.

Lorie i Joel bili su jedno drugome sve—sve dok nisu postali bolna uspomena. Prekinuli su vrlo mladi, ostavljajući iza sebe nesuđenu ljubav i snove koje su dijelili. Pet godina kasnije, sudbina ih ponovno dovodi na isto mjesto—u rodni grad, gdje prošlost još uvijek diše u svakom kutku.

Lorie, sada spisateljica, skriva bol u pričama koje piše, dok Joel, vozač utrka, prkosi sudbini na asfaltu, u bijegu od vlastitih demona. Oboje nose neizgovorene riječi, neiscijeljene rane i tajne koje su ih oblikovale. Iako ih prošlost razdvaja, strast i nježnost koje su ih nekoć spojili i dalje tinjaju između njih.

Kroz strastvene trenutke, neočekivane izazove i emotivne prekretnice, moraju se suočiti ne samo jedno s drugim, već i s vlastitim strahovima. Jesu li spremni oprostiti? Može li ljubav preživjeti unatoč svemu?

U priči o ljubavi, gubitku i iskupljenju, obitelj postaje utočište, a oprost jedini put prema istinskoj sreći. No, da bi pronašli put natrag jedno do drugog, morat će riskirati sve—još jednom. Joel ovaj put neće kukavički predati borbu, dat će i život za Lorie jer je ona uvijek, bila i ostala… Njegova jedina.

Još jedna sarajevska knjiga! Još jedna knjiga o Sarajevu! Reći će netko kome ˝Pionirska dolina, Sarajevo˝ dopadne u knjižari šaka, pa je samo prelista, zaviri među naslove priča, uoči toponime. I zaista, bilo je u tih već skoro trideset godina toliko knjiga u kojima se zaziva Sarajevo da čitatelj pomisli ima li još koga da nije o ovom gradu napisao knjigu i ima li onoga što u toj knjizi nije napisano. Ali neka zastane onaj tko je tako s knjižarskoga pulta ili police uzeo ˝Pionirsku dolinu, Sarajevo˝. Niti je ovo jedna od mnogih knjiga, niti je Nezirovićevo Sarajevo bilo koje Sarajevo. Pisac jedne obitelji, jednog života i mnogih nestanaka, fino oblikovane rečenice, jedan od onih za koje vam se učini da ne traži i ne pronalazi svoje priče, nego one pronalaze njega. Kao i svaka doista dobra knjiga o ovome gradu, a takvih, promislite li, i nema tako mnogo, ovo je prva i posljednja knjiga o Sarajevu. (Miljenko Jergović)