U svom debitantskom romanu, za koji je 2018. dobio Prix Goncourt, Mahir Guven piše o dvojici braće, podrijetlom iz Sirije, o mladićima odraslima u pariškom predgrađu i njihovom ocu, o svijetu imigranata prve i druge generacije koji se nastoje integrirati u francusko društvo, o nemilosrdnom svijetu uberiziranih radnika, o životu s islamskim militantima u Raki, o svijetu u kojem je od idealizma preko radikalizma do fanatizma mali korak, i o bratskoj ljubavi koja je u konačnici jača od svega.

U romanu za koji mu je dodijeljena prestižna Nagrada Goncourt, Nicolas Mathieu drzak je i briljantan dok ocrtava doba adolescencije, oštar i suptilan dok prati životno i političko stasavanje generacije koja pokušava pronaći vlastiti put u svijetu što ga je dobila u nasljeđe.

Četiri ljeta i četiri prijelomna trenutka u životima njegovih junaka, svaki sa svojom bukom i bijesom, glazbom i nadanjima – za Mathieua su dovoljni da stvori jedan od najvibrantnijih književnih svemira u koje smo imali prilike zaviriti. Od “Smells Like Teen Spirit” do Svjetskog prvenstva 1998. i utakmice između francuske i hrvatske nogometne reprezentacije – pred nama se nižu ljubavi i strasti, strahovi i čežnje, životi koji se žive daleko od francuskog i europskog sna.

I djeca njihova za njima Nicolasa Mathieua govori o ljudima uhvaćenim u zaleđe globalizacije, o obiteljima sleđenima između nostalgije i propadanja, o pojedincima razapetim između pristojnosti i bijesa. Životnost i senzualnost, empatija i pripovjedna snaga ovoga romana ostavit će vas bez daha.

Pripovijest Dnevni red evocira nekoliko skrovitih, ulančanih epizoda koje su se ubrzanim tempom simultano odigravale u miljeu njemačkoga krupnog kapitala i najviših političkih krugova nacističke Njemačke, zatim u sluganskom vodstvu slabašne austrijske republike te u britanskoj državnoj vrhuški, a što je neposredno prethodilo Anschlussu kojim je Hitler u ožujku 1938, uz prešutan pristanak Zapada, prisilno pripojio Austriju. Kao pak refleks i kontrapunkt tih događaja, koji će biti svojevrstan prolog Drugom svjetskom ratu, neke od glavnih protagonista zatječemo na optuženičkoj klupi na poslijeratnom nirnberškom suđenju ratnim zločincima ili pak na groteskan način suočene s vlastitom nečistom savješću.

Dok je još bila u majčinu trbuhu, Maryam proživljava početke iranske revolucije. Šest godina poslije, s majkom odlazi pridružiti se ocu u izgnanstvu u Parizu. Kroz sjećanja na najranije djetinjstvo, Maryam pripovijeda o napuštanju zemlje, udaljavanju od obitelji, opraštanju od voljene bake, gubitku igračaka, i postupnom potiskivanju perzijskog u korist francuskog te kasnijem ponovnom učenju materinjeg jezika, sve dok se dva jezika nisu pomirila u ljubavi prema književnosti i pisanju.

U poetičnom autobiografskom romanu ˝Marx i lutka˝ koji se može čitati i kao bajka i kao dnevnik, Maryam Madjidi s nježnošću pripovijeda o životu između dvaju jezika i dviju kultura, o svojim korijenima kao o bremenu, bedemu, načinu socijalizacije pa čak i oružju za masovno zavođenje.