Čini se da je još i sada na snazi pomalo neobična, a u nekim aspektima čak fatalna, povezanost između teatra i knjige, koja je u formiranju europskog kazališta tijekom petnaestog i šesnaestog stoljeća odigrala presudnu ulogu. Sudbonosna, prije svega, za svaku onu kazališnu djelatnost koja se odvijala ili pak odvija izvan spoja s knjigom, koja se štoviše opirala ili pak opire njezinoj primarnoj ulozi u kulturi. Među takve „heretičke˝ pojave ubraja se koliko slavljena toliko i nedovoljno poznata Komedija dell’arte. Slavna zahvaljujući vitalnosti svog mita, a nepoznata iz cijelog niza konkretnih i specifičnih razloga. Dakako jedan od njih imanentan je kazališnoj umjetnosti kao takvoj, a kroz povijest se neminovno očituje u efemernoj naravi svakog kazališnog čina, odnosno proizvoda. (O jednoj predstavi, da problem pojednostavimo do krajnosti, može se napisati knjiga, ali ona nikad neće nadomjestiti gledanje predstave, premda će je, i u tome leži paradoks, ponajviše spasiti od zaborava.)