Knjiga objedinjuje autorove tekstove o hrvatskom filmu

objavljene u posljednjih petnaestak godina u Vijencu, Variety

International Film Guide i drugdje. Sadrži i popis nagrada

Pulskog filmskog festivala od 1991. do 2003., popis nagrada Dana

hrvatskog filma i sl. (DS)

˝Modernizam u hrvatskom igranom filmu˝ pristupa raspravi o modernizmu u kinematografiji s mnogih strana: što je to uopće filmski modernizam? Zar nije film kao medij 20. stoljeća nužno moderan? Kako tumačiti filmske modernizme u općem toku povijesti moderne umjetnosti? Izvodi li filmska povijest samu sebe uvijek iznova ili se možemo odvažiti i ustvrditi da postoje dva temeljna tipa narativnoga filma – klasični i moderni? Da li je hrvatski film ikada bio moderan? Kad je to bio, koliko je bio moderan i na koje sve načine?

Važan doprinos razumijevanju ključnih modaliteta stilske povijesti hrvatskog igranog filma, ova knjiga posebnu pozornost posvećuje tipološko-stilskim diferencijacijama sa stajališta najsuvremenijih svjetskih i domaćih razmatranja povijesnih poetika, pri čemu se u obzir uzimaju i ranija tumačenja hrvatskoga filmskog korpusa. (Hrvoje Turković)

Film "Breza" Ante Babaje spada u krug svega nekoliko hrvatskih dugometražnih koji su već u trenutku nastanka prepoznati kao klasici, da bi tijekom vremena zadržali taj status neovisno o mijenama generacija, ukusa i ideologija. (...) Gotovo da nema kritičara ili naraštaja koji ne bi potpisao rečenicu tada mladog kritičara, a danas režisera Hrvoja Hribara, koji je početkom devedesetih napisao: "Šest filmskih rola breze, uz nekoliko stihova i taktova, jedino je što bi ovaj narod mogao poslati među zvijezde kao svoju svemirsku sliku." - Jurica Pavičić

"Mala pljačka vlaka" u kinima je skupila više gledatelja od mnogih ostvarenja koja su te godine, 1984., pobrala važne festivalske nagrade. Budući da film odlikuje krajnje otkvačen humor, a posjeduje i intrigantnu tezu o balkanskoj tragikomediji u kojoj se protagonisti i situacije uvijek vrte u krug, nije slučajno što do danas nije izgubio na popularnosti i što ga često spominju i traže na internetu. Zato je i zaslužio mjesto u Zlatnoj kolekciji hrvatskog filma. - Nenad Polimac.

U kinima je to bio najgledaniji film s pulskog festivala 1987. - vidjelo ga je nešto manje od pola milijuna gledatelja diljem Jugoslavije. Odlično se prodavao i u čitavom svijetu, igrao je kako u Argentini, tako i u Japanu (u Osaki se u jednom razdoblju prikazivao u šest dvorana), a u Indiji je dobio certifikat posebno kvalitetnog ostvarenja, koji ga je čuvao od udara cenzure: u zemlji u kojoj nije bila dopuštena ni benigna erotika, Ksenija Pajić i Dragana Mrkić nesmetano su sablažnjivale puritance i očaravale poklonike ženskih draži. - Nenad Polimac

Glavni lik filma je Struja (Ivan Herceg), beskompromisni rocker demo-benda «Kad je prljavi Harry sreo prljavu Sally». Kako bi došao do novca za objavljivanje albuma Struja je spreman na sve, osim da proda svoja rockerska uvjerenja. No, upravo je sviranje šlagera na svadbi jedina šansa koja se bendu nudi a ostatak benda - klavijaturist Mario, ljepuškasti pjevač i basist Deni i ravnodušni bubnjar Šlajfa - pokušavaju Struju nagovoriti na taj kompromis. On to u početku odlučno odbija, ali kad mu bivša djevojka Anja kaže da je trudna, Struja odjednom ima većih dilema od toga da li svirati na toj svadbi...

Početkom 1981. Jadran film organizirao je internu projekciju za partijski i policijski vrh pošto se pročulo da je "Samo jednom se ljubi" film politički neprihvatljivog sadržaja. Projekcija je protekla vrlo neugodno. Neki od nazočnih ispratili su ga povicima: "Da smo od neprijatelja naručili film, ne bismo dobili ovako nešto", a pripadnici službe sigurnosti bili su nezadovoljni i prikazom rada Ozne. Grliću je poslije projekcije rečeno da neko vrijeme ne putuje nigdje, a negativ filma privremeno je zaplijenjen... - Jurica Pavičić.

Djedova američka mirovina koju prima njegova udovica glavni je izvor prihoda ličke obitelji. Nakon što baba umre, njihova je egzistencija ozbiljno ugrožena, pa glava obitelji Mane (R. Šerbedžija), zajedno sa sinom Todorom (Ž. Anočić) i bratom Jojom (B. Diklić), smišlja zanimljiv plan: zamijeniti babu! Planom su svi oduševljeni osim Branka (K. Mikić), Jojinog sina, kojemu je jedina želja s djevojkom pobjeći što dalje od njih...

"Seljačka buna 1573." jedan je od najzanimljivijih pothvata u povijesti hrvatske kinematografije, jer je očito da je film koncipirao i režirao intelektualac, neprikosnoveni modernist, koji puno riskira nekonvencionalnim dramskim postupcima, ali naposlijetku zadobiva poštovanje gledatelja, dobrim dijelom i zbog fascinantnog vizualnog prosedea. Idealan naslov za Zlatnu kolekciju hrvatskog filma. - Nenad Polimac.

Debitantski film Vlatke Vorkapić je ljubavna priča s puno humora, a glavne zvijezde su Judita Franković i Goran Bogdan.

Jesu li borbe bikova tradicija ili okrutna zabava? Hoće li se borbe bikova uskoro u Hrvatskoj moći gledati samo na filmu? Izglasavanje Zakona o zabrani borbi životinja pokreće sve strane na akciju. U Zagrebu se održava protestni skup u kojem glavnu riječ ima mlada aktivistica Sonja (Judita Franković).

No, stanovnici malog mjesta u Dalmatinskoj zagori iznervirani su Sonjinim kritikama na račun borbi bikova. Pada i oklada da Sonja neće imati hrabrosti stati pred bika Garonju za kojeg se tako angažira. Izazov Sonji nosi Ante (Goran Bogdan), sin glavnog organizatora borbi bikova i spretni manipulator u prodaji osiguranja. Ova oklada izaziva niz zapleta i neobičnih komičnih situacija za glavni trojac - Sonju, Antu i Garonju.

Slava Raškaj je gluhonijema žena koja je negdje na prijelazu između 19. na 20. stoljeće krenula učiti slikanje u Zagreb. Bela Čikoš je iskusni slikar koji živi svoj boemski život po nepisanim pravilima tog doba. Jednog dana, ona će pokucati na njegova vrata...

Slučajno se našavši u svojoj kući, jedan je čovjek ubijen bombom koju podmeću trojica vojnika. Nakon što su digli kuću u zrak, vojnici otkrivaju da postoji svjedok tog događaja. Zatvorivši svjedoka u podrum, najmlađi od trojice vojnika panično traži pomoć od svoje majke. Ona obećaje da će zaštititi trojicu prijatelja. Uz potporu svog ujaka, mutnog političara, oni će biti sigurni sve dok netko ne progovori.

U malom gradu smještenom na crti bojišnice u Hrvatskoj, započinje policijska istraga. Polovica grada želi vidjeti tog čovjeka mrtvog, pogotovo zbog činjenice što je njegovo porijeklo na drugoj strani. Dok svatko gleda svoje osobne interese, sudbina svjedoka i dalje je neizvjesna. Pošteni policajac mora zapustiti istragu kako bi pokušao spasiti smrtno bolesnu suprugu. U potrazi za pričom, jedna bi novinarka mogla postati i osobno uključena u slučaj. Jedan se vojnik, nečiji sin i nečiji mladić, vraća kući s bojišnice noseći groznu tajnu. Ponekad priča mora biti proživljena iz različitih gledišta kako bi se doznala prava istina...

Film "Tu" metodom slučajnog isprepletanja isječaka života stvara panoramski prikaz sredine o kojoj govori. Desetak likova prati se izdvojeno, na prvi pogled čak i nasumično, da bi se ponovno pojavili, ponekad i susreli. Likovi tvore galeriju marginalaca (umirovljenik, narkomanka, propali glumac, bivši ratnici...), ljudi koji su uglavnom bez perspektive, pa je i sveukupna slika ovdašnje stvarnosti prilično tmurna.

Glumica Božidarka neuspješno traži posao.

U čekanju glumačke šanse sjeća se svog teškog djetinjstva ratnog siročeta, odlazi na zabave s prijateljima.Naposlijetku dolazi i na razgovor kod voditelja Teatra &td Vjerana Zuppe.

Jedini hrvatski dugometražni igrani film koji je crpio iz bogatog i svježeg nasljeđa američkog (njujorškog) neovisnog filma i godarovskog novovalnog ogranka, pozivajući se na Godardovu maksimu o esencijalno važnom prepletanju dokumentarnog i igranog. Film, snimljen u ultraniskobudžetnim uvjetima, rađen je u dokumentarističkoj maniri tzv. filma-istine odnosno direktnog filma gdje Božidarka Frait zapravo glumi samu sebe, a sličan je slučaj i s ostalim glumcima/likovima u filmu.

Ivo Škrabalo još jedanput odgovara na pitanje tko je što bio i dao hrvatskoj kinematografiji. Ivo Škrabalo triput se spisateljski suočavao s hrvatskom filmskom poviješću. Prvi put u osamdesetima u knjizi ” Između publike i države” (1985), kada je ta hrvatski film bio sastavnicom jugoslavenske kinametografije; drugi put u devedesetima (” 101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997”, 1998), kada se, konačno svoj, hrvao s nedaćama postkomunističke tranzicije; i konačno, na izmaku prve dekade novog milenija, kada je svijet počeo prepoznavati taj novi hrvatski film. Svaka inačica te povijesti, osim što je obuhvaćala veće razdoblje, zato je bila drukčijeg konteksta i prizvuka. Nužno su se mijenjali fokus i jačina neizostavne kritičke (katkada i polemičke) oštrice njezina pisca.