Iako je posljednjih desetljeća izrazito poraslo zanimanje za žensku filozofiju i doprinos filozofkinja različitim filozofskim disciplinama i kulturi uopće, još uvijek su mnoge od njih u Hrvatskoj nepoznate. Uranjajući u bogatstvo ovih filozofija, deset autora čitateljskoj publici otkriva neobične živote i inspirativan rad ne samo poznatijih nego i zaboravljenih i nepravedno marginaliziranih filozofkinja. Opusi koji su predstavljeni u knjizi nisu samo zanimljivi već otkrivaju i jednu ‘drugu’ povijest filozofije i potiču na promišljanje o filozofskom kanonu, o biti i smislu filozofije uopće.

Knjiga ˝Kardinal Franjo Šeper˝ donosi detalje iz života i djelovanja kardinala Franje Šepera. Obnašajući važne dužnosti unutar Crkve, od kojih je svakako najbitnija bila ona prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinal Šeper ostavio je velik trag u promjenama unutar Katoličke Crkve, kako na prostorima Hrvatske i nekadašnje Jugoslavije, tako i u cijelom svijetu. Izneseni su mnogobrojni detalji iz Šeperova života, neki poznati, ali i brojni novi i tek otkriveni.

Knjiga ukazuje na njegovu pozitivnu ulogu, koja se ponajviše mogla primijetiti u odnosima s državnim vlastima, gdje je svojom razboritošću postigao značajne pomake za Crkvu i njezine vjernike, u skladu društveno političkim okolnostima.

U konačnici ova knjiga doprinosi upoznavanju šire javnosti s likom kardinala Šepera, kojeg nažalost neopravdano češće znatno više prepoznaju u inozemstvu negoli u Hrvatskoj.

Priča o prvim matematičarkama i prirodoslovkama u Hrvatskoj, prvim akademski obrazovanim ženama koje su prije više od stotinu godina otvorile put visokoškolskom obrazovanju žena u, do tada, ekskluzivnom muškom društvu. U knjizi je prikazan početak njihova obrazovanja na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, predstavljene su zagrebačke studentice prema teritorijalnom, socijalnom, vjerskom i nacionalnom podrijetlu te njihovom prethodnom obrazovanju. Prikazani su parametri i sadržaj studija, učiteljski, profesorski i strogi ispiti, stupanje u službu studentica te službovanje u Hrvatskoj i izvan nje. Na kraju knjige nalazi se kazalo osobnih imena, popis ranih hrvatskih prirodoslovki i matematičarki i ranih zagrebačkih studentica prirodoslovlja i matematike te popis ranih zagrebačkih studentica prirodoslovlja i matematike koje su pri upisu na Mudroslovni fakultet u Zagrebu kao materinski jezik navele bugarski.

Knjiga o povijesti psihijatrije u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće na temelju filološke analize različitih psihijatrijskih tekstova interdisciplinarno ocrtava temeljna obilježja tadašnjeg psihijatrijskoga diskursa te ispituje njegovu uloge u hrvatskome građanskome društvu toga doba. Hrvatsku psihijatriju s kraja 19. stoljeća autori prikazuju kao psihijatriju degeneriranih koja se temeljila na medicini nenormalnog, te tako postala jednim od snažnijih aparata normalizacijske kulture i nezaobilazan element u društvenoj disciplinarnoj mreži moći. Autori su se u analizi služili dosad filološki neobrađenim tekstovima poput povijesti bolesti, dijagnoza, uputa za gradnju umobolnica, stranom i domaćom psihijatrijskom i antropološkom literaturom, te književnim djelima.

U ovoj reprezentativnoj, trojezičnoj( HRV-ENG-ITA) ilustriranoj povijesnoj monografiji prvi se put prikazuje tisućljetna povijest hrvatskoga brodovlja, od dolaska Hrvata na Jadran pa do naših dana. Umješnim kombiniranjem riječi i slike čitatelju je zorno predstavljen razvoj brodogradnje, brodarstva i pomorske vještine u Hrvata, pri čemu je, uza sve uvažavanje stranih utjecaja, do izražaja došla spoznaja o vlastitoj, osebujnoj hrvatskoj brodograđevnoj tradiciji kao vjekovnoj konstanti. Na znanstveno utemeljen, no širokom čitateljstvu pristupačan način prikazano je starovjekovno naslijeđe, starohrvatska brodarska tradicija, brodovi srednjovjekovnih komuna Istre i Dalmacije, brodovlje Dubrovačke Republike, bokeljsko, pelješko i lošinjsko brodarstvo, naši prvi parobrodi te napokon suvremeni hrvatski brodovi. Bogata slikovna dokumentacija donosi prikaze brodova na arheološkim nalazima, reljefima, u arhivskim izvorima, na zavjetnim slikama, predmetima umjetničkog obrta itd. Osim toga, na osnovi proučavanja svih raspoloživih izvora, prvi put se daju crteži-rekonstrukcije najvažnijih tipova hrvatskih povijesnih brodova. Integralni tekst tiskan je usporedo na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku. 230 fotografija, od čega 36 u boji, te pedesetak crteža-rekonstrukcija. U 1993. nagrađena nagradom Josip Juraj Strossmayer za tehničke znanosti.

Knjiga “Pčelarstvo, apiterapija, apiturizam” dr. sc. Gordane Hegić i skupine autora okupila je 27 autora koji su kroz njen sadržaj prvi put u hrvatskom izdavaštvu o pčelarstvu spojili najnovija dostignuća znanosti i učinkovitu praksu iskusnih i uspješnih hrvatskih pčelara. Namijenjena je i pčelarima i svima onima koji se time tek žele baviti, bilo kao hobijem, bilo kao izvorom prihoda, bilo kao terapijom za svoje zdravstvene tegobe.

Položaj filmske umjetnosti i filmske edukacije u srednjoškolskom obrazovanju jedno je od stalnih polemičkih točki kojima se bavi stručna javnost, osobito u kontekstu reformi obrazovanja.

Knjiga Ane Đordić temeljno i sveobuhvatno odgovara na brojna pitanja i nedoumice vezane uz filmsku edukaciju, argumentirano ističući neprijepornu potrebu za njezinim uvođenjem u srednje škole. Pritom iznosi vrlo jasan i pregledan model njezine implementacije, koji uzima u obzir i moguće probleme dijagnosticirane pomnim istraživanjem uvjeta u kojima bi se ona provodila, ali istodobno argumentirano naglašava kako se oni mogu prevladati. Uz jasan pregled pravne regulative te primjere dobre prakse iz Europe i Hrvatske, knjiga donosi i anketno ispitivanje kojim se ustanovljuje stanje filmske pismenosti, osposobljenost nastavnika i materijalno-tehnički uvjeti kao ključni preduvjeti za uvođenje filmske edukacije.

Knjiga Ane Đordić nadovezuje se na dugu tradiciju hrvatske školske filmske edukacije, nadopunjujući Težakovu kanonsku metodologiju filmske edukacije suvremenim pristupom i konkretnim primjerima analize filmskih djela (metodička obrada četiriju kratkih igranih filmova hrvatske produkcije) u svim temeljnim filmskim rodovima.

“Puna četiri desetljeća, koliko je prošlo od njezina objavljivanja, Povijest hrvatskog kazališta Nikole Batušića bila je i ostala jedinim autorskim i cjelovitim pregledom duge i razmjerno bogate povijesti hrvatskoga kazališta od izvedaba liturgijskih drama u zagrebačkoj katedrali već u XI. stoljeću do istaknutih glumačkih i redateljskih ostvarenja u trima desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata. Ostala je temeljnim i nezamjenjivim štivom za svakog teatrologa, kazališnoga kritičara, dramaturga, glumca, redatelja, scenografa, profesora i studenta bilo koje grane kazališne umjetnosti- riječju, za sve one kojima je kazalište na ovaj ili onaj način životni poziv, ali i za svakoga predanijeg ljubitelja i štovatelja kazališne umjetnosti…

Iznimna vrijednost, a istodobno nedostupnost Povijesti hrvatskoga kazališta bile su više nego valjan razlog za tiskanje njezina drugog izdanja.” Iz pogovora akademika Borisa Senker

Knjiga Berislava Majhuta ˝Hrvatska dječja književnost okreće list˝ zagovara potrebu novog pristupa korpusu hrvatske dječje književnosti. Naime, kako ističe Ana Batinić u recenziji knjige, unatoč velikim i sveobuhvatnim promjenama koje je Hrvatska doživjela u ekonomskom, društvenom i političkom pogledu, slika povijesti hrvatske dječje književnosti ostala je uglavnom nepromijenjena, a prethodno se kreirani, često ideološki „prilagođeni“ stavovi, kako pokazuje Berislav Majhut, nekritički perpetuiraju i danas. U tom smislu, njegova je knjiga poziv na preslagivanje postojeće slagalice hrvatske književnosti za djecu i mlade na način očišćen od zahtjeva i propisa ideologije i socijalnih čimbenika, a usmjeren na sam predmet bavljenja. Od nakladništva i prijevoda do novih čitanja kanonskih dječjih pisaca, Berislav Majhut obradio je i popunio prazna mjesta iz povijesti hrvatske dječje književnosti, a njegova nova knjiga svjedoči o „autorovoj izvrsnoj obaviještenosti“ (Robert Bacalja) te predstavlja „iskorak u proučavanju hrvatske dječje književnosti“ (Vinko Brešić).

Naslov knjige Neposlušne ne opisuje samo književne junakinje koje se na različite

načine, bilo pregovaranjem, subverzijom ili otvorenom pobunom, bore protiv čvrstih

okvira rodnih regulacija, nego i autorice, i sve znanstvenice koje političkim i etičkim

čitanjima književnih tekstova donose interpretativne pomake u čvrstim paradigmama

uvriježenog akademskog znanja. Uvidom u metode i alate rodnih teorija, studija

invaliditeta, postklasične naratologije te feminizma, Peternai Andrić i Žužul uvjerljivo

pokazuju da su načini prikazivanja rodnog identiteta nužno proturječne prakse koje

se u interpretiranim književnim tekstovima, u razdoblju od 30-ih godina 19. stoljeća

do suvremenosti, manifestiraju kao nikad dovršiva igra. Riječ je o knjizi koja svoje

složene interpretacije predstavlja pitko i zarazno i sama postižući etičke i političke

učinke koje u promatranim književnim tekstovima analizira. Neposlušne su stoga

važan doprinos proučavanju novije hrvatske književnosti u svjetlu suvremenih

književnih i kulturnih teorija, napose teorija roda. (Lana Molvarec)

Zbornik ˝Sveti Jeronim u hrvatskoj kulturi˝ skup je znanstvenih radova hrvatskih i međunarodnih znanstvenika iz različitih humanističkih polja čija raznovrsnost ukazuje na interdisciplinarni pristup u promišljanju jedinstvene teme sv. Jeronima doprinoseći njezinoj relevantnosti na svjetskoj razini.

O životu i djelu ovog, za hrvatsku kulturu, iznimno važnog svetog čovjeka pisali su brojni renomirani znanstvenici s hrvatskih i stranih sveučilišta kao i članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Radovi u zborniku preispituju već poznate znanstvene teze, stavljajući ih u kontekst novih spoznaja čime dolaze do novih zaključaka dok se neki radovi hvataju u koštac s onim segmentima iz života sv. Jeronima koji do sada nisu bili podvrgnuti znanstvenim istraživanjima. Preostali dio radova odnosi se na radove pojedinih autora koji su dali pregled svojih dosadašnjih istraživanja i tako se priključili obilježavanju 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima. Svi navedeni pristupi obuhvaćaju široko polje istraživanja zapadnoga europskog i svjetskog kulturnog kruga stavljajući temu sv. Jeronima u samo ishodište njegove materijalne i nematerijalne kulturne baštine koje se proučava u zavidnom vremenskom rasponu od antike do suvremenosti. Interdisciplinarnost i dugačko vremensko razdoblje u kojem se svetac proučava u zborniku su povezani na dinamično i znanstveno.

Zahvaljujući raznolikosti znanstvenih polja djelo će potaknuti konkretno zanimanje znanstvene i stručne javnosti ne izostavljajući pri tom niti čitatelje zainteresirane za izučavanje recepcije tradicije kasne antike i ranoga srednjovjekovlja na suvremenu svjetsku književnost i umjetnost kroz izučavanje značenja svetoga Jeronima za opću kulturu i specijalističko znanstveno razumijevanje koncepata zajedničke civilizacije. U komparativnom kontekstu zbornik osobito doprinosi otkrićima u području filologije u užem smislu, povijesti umjetnosti i povijesti hrvatske književnost u svjetskom kontekstu. Radovi provode suvremene metode humanistike koje su znanstveno potvrđene i daju vrijedne rezultate (traduktologija, kulturna antropologija, sociologija književnosti, feministička kritika, tekstologija i dr.).

Radovi dosljedno provode nova istraživanja, postojeće teze podvrgavaju novim provjerama i relevantno potvrđuju ishode proučavanja.

Nakon pada komunizma, na valu demokratizacije, dotad ušutkane zajednice mogle su progovoriti o svojim povijesnim traumama. Istovremeno je međutim došlo do rivalstva različitih memorijskih narativa i do povijesnog revizionizma. U doba kad, obuzeti strahom od zaborava, skupljamo sjećanja posljednjih svjedoka dvadesetog stoljeća, do nas sve glasnije dopiru znakovi straha od pamćenja. On se, u nedostatku oslonca na zajednički društveni okvir ili temeljni konsenzus o antifašističkoj povijesti, prije svega odnosi na strah od pamćenja komunizma, zatim i samog antifašizma. Preokrete u politikama pamćenja ova knjiga promatra na primjeru sjevernog Jadrana i u transnacionalnoj perspektivi, obuhvaćajući prije svega hrvatska i talijanska, dijelom i slovenska gledišta. Konfliktne odnose na sjevernom Jadranu u prvoj polovici dvadesetog stoljeća organizira u četiri tematska čvora: d’Annunzijevu okupaciju Rijeke 1919. godine, talijansku okupaciju jugoslavenskih zemalja od 1941. do 1943. godine, nacistički logor Rižarna San Sabba koji je djelovao u Trstu od 1943. do 1945. te istarski egzodus na kraju Drugog svjetskog rata. Premda naizgled postavljena kao paralelni slalom između različitih nacionalnih gledišta, knjiga čitavo vrijeme ima na umu da je glavno obilježje pamćenja u pograničnom području njegova isprepletenost i višesmjernost, vezana također i za slojevitost i višestrukost identiteta ljudi koji u tim područjima žive. Građu čine različiti narativni oblici, od usmenih, dnevničkih i memoarskih do književnih, medijskih i znanstvenih, čime se knjiga svrstava u područje kulturnih odnosno književnih studija pamćenja. Raznolikost građe omogućuje uvid podjednako u službene verzije priče o prošlosti kao i u nekanonizirane i intimne tragove emocija koje su zaostale na stranicama zaboravljenih dnevnika ili su neočekivano izniknule u glasovima svjedoka. Raznolikost građe međutim ne podrazumijeva isti tretman različitih diskursa kao jednako literarnih ili retoričkih. Naprotiv, slijedom glavne struje studija pamćenja, ova knjiga želi vratiti povjerenje u historiografske metode utvrđivanja istine i podsjetiti na nužnost poznavanja povijesti za razumijevanje književnosti pamćenja.

Monografija o hrvatskoj kulturi. Prvo izdanje objavljeno je na engleskom jeziku, Cultural History of Croatia, u Zagrebu, 1962. godine. Djelo je s vremenom obogaćivano i poboljšavano. Prvo je hrvatsko izdanje objavljeno pod nazivom Kulturna historija Hrvatske u Zagrebu 1965. godine, drugo naše izdanje je objavljeno u Opatiji 1978. godine u tri sveska pod nazivom Kulturna povijest Hrvatske, a treće pod istim naslovom, ali u dva sveska, objavljeno je također u Opatiji 1988. godine. Djelo je prevedeno i na ruski, francuski i talijanski jezik.