Koristeći se nepoznatim materijalima iz nedavno otvorenih američkih arhiva, autor daje umnogome novi pogled na ulogu pape Pija XII. i Vatikana u II. svjetskom ratu. Otkriva se zašto je Vatikan procijenio da je nacizam manje zlo od komunizma, kakav je bio odnos prema stradanju europskih Židova, što je “papinski kapitalizam” i dr.

Za hrvatske čitatelje najzanimljiviji dio čine autorovi zaključci o ulozi nadbiskupa Alojzija Stepinca u dramatičnoj i tragičnoj stvarnosti NDH. Na temelju obznanjenih dokumenata i materijala iz američkoga Nacionalnog arhiva, autor ispravlja stav nekih povjesničara i kaže: “Ni na koji način Stepinac ne zaslužuje etiketu ‘zloglasni’, koju mu je prilijepio povjesničar Tony Judt. Nijedan od prvaka Katoličke crkve u Europi – s iznimkom Nizozemca Johannesa de Jonga – nije tako jasno poput Stepinca progovorio protiv zločina. Među katoličkim čelnicima različitih nacionalnih crkava u Istočnoj Europi, Stepinac nema premca kad je riječ o otvorenu protivljenju genocidu”.

Sociologija se prije svega bavi modernim društvom, no nikada se nije suočila s jednim od najkarakterističnijih i najužasnijih aspekata suvremenosti – s holokaustom. Briljantna nova knjiga Zygmunta Baumana raspravlja o tome što nas sociologija može naučiti o holokaustu, odnosno, još preciznije, čemu holokaust može podučiti sociologiju. Bauman ističe kako se značaj holokausta često zaobilazi u našem razumijevanju moderne, i to, s jedne strane, tako da se holokaust reducira na nešto što se dogodilo Židovima, na epizodu u židovskoj povijesti, a s druge strane prikazujući holokaust kao prijezira vrijedan aspekt društvene povijesti kojeg ćemo kroz progres moderniteta nadvladati.

Oba ovakva modela podliježu preispitivanju. Osnovna premisa Baumanove knjige je da holokaust treba neminovno prihvatiti kao sastavni dio same prirode modeniteta – ne kao jedinstveni događaj, ali ni kao fenomen koji povezujemo s upornošću „barbarstva“, a nakon ovakve teze slijede brojne preinake postojećeg razumijevanja modernog društva i njegovih institucija.

Ne postoji ništa nalik ovakvom radu u sociološkoj literaturi. Ova suptilna, ali snažna i pomalo uznemirujuća knjiga ostavit će traga ne samo u struci, već i svugdje gdje postoji želja za proučavanjem ovog užasavajućeg fenomena nešeg vremena. Modernost i holokaust bit će nezaobilazno štivo za sve one koji se bave sociologijom, političkim znanostima i judaistikom, ali ima potencijal doprijeti i do puno šire publike.

Jasenovac – tragika, mitomanija, istina Slavka Goldsteina s posebnim člankom prof. dr. Ive Goldsteina “O broju žrtava jasenovačkog logorskog kompleksa” argumentirano, točno i nadasve precizno raščlanjuje sve aspekte logora Jasenovac. Jasenovac i njegove žrtve ne mogu i ne smiju biti predmet današnjih političkih obračuna. Jasenovac jest, kako je i kardinal Stepinac rekao, “sramotna ljaga za NDH”, on je mjesto posebnog pijeteta, te se o njemu može i mora pisati bez mitomanskih ideja, s razumijevanjem tragičnih sudbina pojedinačnih žrtava i njihovih obitelji, uvijek i prije svega imajući u vidu cjelovitu istinu.

Autor svjedočanstava o Srebrenici, gdje se dogodio najveći europski genocid nakon 1945. godine, radi kao novinar sarajevskog političkog magazina "BH Dani".

U svojoj knjizi “Preživjela da ispriča” Immaculuee ovako opisuje jedan od bezbroj pokušaja da ih progonitelji pronađu: “Ubojice su se našli tik ispred vrata i znala sam da će me pronaći svaki tren. Zamišljala sam kakav će biti osjećaj kada mačeta rasiječe moju kožu i prodre duboko u moje kosti. Mislila sam na braću i drage roditelje, pitala se jesu li živi ili mrtvi te hoćemo li uskoro biti zajedno na nebu. Sklopila sam ruke, stisnula očevu krunicu i počela tiho moliti:“O, molim te, Bože, molim te, pomozi mi. Ne dopusti da umrem ovako, ne ovako...˝

Ruanda početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. U gimnaziji Gospa od Nila smještenoj u blizini izvora velike egipatske rijeke, djevojke u cvijetu mladosti pripremaju se postati dobre supruge, dobre majke, dobre kršćanke. No, ispod prividno mirne površine vrije rasna mržnja. „Etnička“ kvota ograničava na 10% broj učenica iz plemena Tutsi, progoni su sve učestaliji, a plaćeni ubojice moćnika sve su bliže... Scholastique Mukasonga koja je preživjela pokolj Tutsija donosi nam dojmljivo djelo u kojemu goloruke adolescentice pokušavaju izbjeći sudbini povijesti.

Višestruko nagrađivani roman talijanske spisateljice Antonije Arslan Farma ševa obiteljskim je sjećanjima nadahnuta priča o tragediji ˝blagog i maštalačkog˝ naroda, Armenaca, te bolnoj nostalgiji za izgubljenom zemljom i srećom. Farma ševa seoska je vila u anatolskim brdima odakle u svibnju 1915., na početku turskoga istrebljenja Armenaca, započinje mučna odiseja žena odvučenih u Siriju kroz okrutne prisilne marševe i logore. Usred smrti i očaja ove hrabre žene, vođene neiscrpnom ljubavlju prema životu, uspijevaju zadržati plamen nade u srcu...

Priče o genocidu iz 1915., o beskrajnim konvojima izgnanika u Krugovima smrti, u pustinji Deir-ez-Zor, o Armencima na putu u egzil, u ovom su romanu ispripovijedane na uznemirujuć i veličanstven način.

Radeći u Tribunalu u Haagu, Robert Donia imao je na raspolagannu opsežnu dokumentaciju o Radovanu Karadžiću koju je sam morao pripremati za suđenja. Donia je u nekoliko navrata i razgovarao s Karadžićem te bio jedan od ključnih svjedoka Tužiteljstva.

Europa koja izrasta iz ratnih ruševina, obnavlja se, trijumfira padom Berlinskog zida, demokratizira se i ujedinjuje… a onda posrne – Europa je kakvom ju je doživio Timothy Garton Ash, znameniti povjesničar i europski mislilac koji je posvetio život proučavanju ovog dijela svijeta te bio svjedokom i sudionikom mnogih političkih i društvenih zbivanja. No Garton Ash je, iznad svega, strastveni Europljanin, i sada piše svoju vrlo osobnu povijest Europe, koja počinje 1945., kada mu je otac bio stacioniran kao britanski časnik u Njemačkoj. Govori o prijateljima poput Václava Havela i Bronisława Geremeka, kao i o drugim velikim i ne tako velikim državnicima s kojima je razgovarao i savjetovao ih, prisjeća se Praškog proljeća, izvještava o ratu u Jugoslaviji, krizi eura i izbjegličkoj drami te daje britku, prodornu analizu novije povijesti.

Timothy Garton Ash, znameniti povjesničar suvremenog doba, poklonik je europskog sna koji, unatoč svemu, ne prestaje fascinirati još od Drugoga svjetskog rata. U knjizi ˝Domovine – Osobna povijest Europe˝ vraća se na uzlete i sunovrate toga sna impresivno preplećući povijesne i političke analize, reportaže iz prve ruke te intimne uspomene. Ispisujući posljednje stranice ovoga svog tour de forcea posvećene ratu u Ukrajini, učvršćuje ideju o nezamjenjivosti slobodnog i ujedinjenog europskog kontinenta te se obraća njegovim građanima ne bi li razumjeli i branili ono što je tako mukotrpno postignuto.

Autor obrađuje bastione, niske peterokutne građevine što se od 16. stoljeća u utvrdama pojavljuju umjesto dotadašnjih kula, u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri. U tekstu su analize građevne strukture i spomeničkog značenja mletačkih, habsburških i dubrovačkih bastiona. Knjiga sadrži brojne arhivske podatke, fotografije te originalne nacrte, među kojima su i oni dosad neobjavljeni.

Trojica povjesničara Hrvatskog instituta za povijest analiziraju, kompariraju i propituju dosadašnja istraživanja i mnogobrojne tekstove o broju logoraša i žrtava gospičke skupine logora. Zaključuju da osim što je najčešći problem pomanjkanje izvornih dokumenata i vjerodostojnih pokazatelja, problem je i nedostatak dobre volje, pa i zdrave pameti da se određena pitanja valjano obrade.