Michael Heinrich Weninger, teolog, bivši austrijski diplomat, sada katolički svećenik, koji se zaredio nakon što je postao udovac, knjigom ˝Loža i oltar˝ uvodi nas u slabo poznatu i dramatičnu povijest odnosa slobodnog zidarstva i Katoličke crkve. Knjiga ˝Loža i oltar˝ oštra je osuda neznanja i predrasuda, ali i humanistička apologija tolerancije i razumijevanja. Ona prije svega opovrgava stereotipnu pučku predodžbu o slobodnim zidarima kao urotničkoj organizaciji koja upravlja ili pokušava upravljati svijetom.

Slobodno zidarstvo nije homogeno i grubo se dade podijeliti na “regularno”, ono koje slijedi anglosaksonsku i germansku tradiciju utemeljenu na kršćanstvu, i, s druge strane, tradiciju francuskog i talijanskog slobodnog zidarstva, “denaturiranog”, ateističkog i radikalno antiklerikalnog. Prema ovom posljednjem Weninger je, na što ga obvezuje i njegova vokacija, posebno kritičan, ali ne štedi ni krutost Katoličke crkve, koja je tijekom povijesti, katkad zbog svoga dogmatizma, političkog oportuniteta, pa i neznanja i površnosti, nepotrebno anatemizirala slobodne zidare, koji su bili uvjereni kršćani.

Skrupulozno pisana i utemeljena na obilnoj literaturi, Weningerova knjiga Loža i oltar daje nam uvid u mijene religijske i slobodnozidarske povijesti od epohe gradnje velikih katedrala do današnjih dana. Njezina središnja poruka jest da svi ljudi, oni koji samooplemenjivanjem teže postati “gladak kamen” u “hramu čovjekoljublja” i oni koji su odani tradiciji kršćanskog humanizma, razlike u ritualima i svjetonazorima trebaju ostaviti po strani te zajedno težiti boljem čovjeku i boljem svijetu. Weningerovo zazivanje obostrane volje “za ravnopravnom razmjenom ideja, u kojoj partneri imaju jednaka prava” moralni je imperativ općeljudske važnosti primjenjiv na svaki nesporazum i svaki sukob.

Pišući prvi put u prvom licu, Alain Finkielkraut osvjetljava putove svoje misli kroz prizmu iskustava od rane mladosti. Tako saznajemo kako i zašto je bio maoist turbulentne, ’68. godine, zašto je uzimao LSD, kako je napisao prevratničku knjigu ˝Novi ljubavni nered˝ s Pascalom Brucknerom, kako je susret s Michelom Foucaultom utjecao na njega, kao i djelo Martina Heideggera, zašto je Milan Kundera postao njegov duhovni otac itd. Od svih eseja koje je napisao, ova autobiografska zbirka je najprisnija i najpristupačnija.

Francuska blogerica Mylene Desclaux iskrenim i nježnim pogledom obuhvaća sebe i pedesetogodišnjakinje iz svog okružja. Desclaux preispituje način života nove generacije pedesetogodišnjakinja. Od podjele kućanskih poslova preko odabira idealnog partnera do seksualnosti i društvenih mreža… Današnje mlade pedesetogodišnjakinje brinu se o svome mentalnom zdravlju. Bave se tjelovježbom, vode računa o prehrani, druže se, zabavljaju… One ne priznaju društvene kanone koji ih smještaju u „staro željezo“ i uvjerene su da njihovo najbolje vrijeme tek dolazi jer su s godinama stekle životnu mudrost i iskustvo.

Život svetoga Martina prijevod je djela čovjeka očarana milosrđem i humanošću sv. Martina, Sulpicija Severa.

Sveti Martin, asketski redovnik i biskup iz Toursa, pionirski je lik monaštva u Galiji u 4. stoljeću, vremenu velikih promjena koje su snažno utjecale na povijest kršćanstva i na razvoj monaštva na latinskom Zapadu.

Ujedno je prvi ranokršćanski svetac koji svetost nije zaslužio mučeništvom, nego milosrđem, vrlinom koja je ugrađena u temelje kršćanstva.

Po čemu je ovaj svetac poseban i koji je njegov istinski značaj i pravi habit, doznajemo u djelu Vita Martini (Život svetoga Martina) Sulpicija Severa, Martinova suvremenika i sljedbenika.

U ovome izdanju, popraćenom Uvodom, iscrpnim Pogovorom te Malim terminološkim rječnikom za bolje razumijevanje povijesnoga konteksta i smisla hagiografije, prvi put imamo Vita Martini na hrvatskome jeziku, u prijevodu prof. dr. sc. Stjepana Kušara.

Izdanje Život svetoga Martina je također oplemenjeno prizorima iz svečeva života slikarice Vjere Reiser, poput glasovite scene milosrđa na naslovnici knjige, u kojoj sveti Martin dijeli svoj plašt sa siromahom.

˝Distinkcija˝ je prvi put objavljena 1979. i odonda je postala nezaobilazno referencom ne samo za sociologe, nego i mnoge druge znanstvenike i stručnjake koji se bave kulturom.

Djelo obuhvaća analizu kulturnog ukusa, kako popularnog tako i onoga stručnjaka za kulturu poput umjetničkih kritičara, zatim životne stilove starih i novih vladajućih društvenih klasa, poslovičnih nositeljica kulture u smislu visoke kulture, društveni prostor u kojem se odvijaju i potom strukturiraju rezultati borbi oko kulturnih vrijednosti, kao i njihova definicija, pa sve do kulturne politike kao izraza spajanja klasnog habitusa i političke ideologije.

Hrvatskim će čitateljima ova knjiga ponuditi obilje važnih uvida za razumijevanje političke povijesti Europe, a posebno za razumijevanje povijesti temeljne političke institucije - države.

˝Izvori totalitarizma˝ Hanne Arendt jedna je od najutjecajnijih knjiga o temi totalitarizma i neupitan političko-filozofski klasik. Duboko promišljena i savjesno dokumentirana, ova misaono provokativna knjiga zauzima mjesto među glavnim djelima našeg vremena.

Obuhvatna i iscrpna obrada relevantne teme totalitarizma okom povjesničara i analitičkom gorljivošću političkog znanstvenika podijeljena je na tri velike cjeline: u prvom dijelu Arendt razmatra uspon antisemitizma u Srednjoj i Zapadnoj Europi u 19. stoljeću. U drugom dijelu obrađuje europski kolonijalni imperijalizam od 1884. do izbijanja Prvog svjetskog rata. U trećem dijelu opisuje funkcioniranje totalitarnih pokreta, usredotočujući se na dva genuina oblika totalitarne vladavine u naše doba: nacističku Njemačku i staljinističku Rusiju.

Knjiga posvećena burnim događajima 1968. godine u Francuskoj koju je obilježio bunt, prosvjedi studenata, radnika, seljaka i gimnazijalaca i značaju koji ti događaji imaju na moderno francusko društvo. Tada novi oblici organizacije mogu se susretati i danas u obliku akcijskih odbora, uglavnom nepovjerljivih prema sindikalnim i političkim strukturama.

Tema je ove knjige razmatranje suvremenih sigurnosnih politika i njihovo smještanje u globalne procese, a njezina je svrha dvostruka: analizirati i sintetizirati bitna obilježja sigurnosnih politika određenih suvremenih država, te pojasniti bit i ulogu sigurnosnih politika odabranih država (Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Izrael, Njemačka, Ruska Federacija, SAD, Slovenija, Švedska, Švicarska i Turska), posebno u svjetlu rješavanja njihove sigurnosne dileme u danoj međunarodnoj sigurnosnoj okolini, oblikovanoj poslije hladnog rata.

Katalog nas upoznaje s reprezentativnim djelima francuske renesanse predstavljenima na izložbi ˝Renesansa u Francuskoj˝ (2005.). Prezentirana su ponajbolja ostvarenja u oblasti slikarstva, skulpture i primijenjenih umjetnosti.

U ovoj živopisnoj biografiji katedrale u Chartresu, autor mnogih popularnih knjiga o znanosti Philip Ball istražuje konfiguraciju kulturnih i tehničkih faktora koji su Europi u 12. stoljeću omogućili da postigne oslobođenje od gravitacije, uključujući ovdje i uspon skolastike, platonske opsjednutosti svjetlom i proporcijama i herojskim masonima koji su geometriju pretvorili u kamen. Ostvarenja gotičke arhitekture bila su tim značajnija zna li se kako je rad u kamenu praktički bio zaboravljen na Zapadu u stoljećima nakon pada Rimskog carstva. Ballov opis ove fascinantne katedrale otkrit će neke fantastične opise i dotaknuti puno dublju temu: kako je u razdoblju u kojem je arhitektura opstajala gotovo isključivo kako bi otkrila duboki dizajn Božjeg stvaralaštva, katedrala u Chartresu sadržavala skup simbola i odnosa koji su u sebi odražavali cijeli svemir.

Ovo stoljeće ne voli istinu, velikodušnost, veličinu. Stoga nije voljelo Gérarda Lebovicija koji je svojom slobodom duha i kulturom dodatno privlačio još i malo više mrzeće zavisti. Imao je, dakle, mnoge neprijatelje; jer ˝dok izopačeni svijet bude stvarni svijet˝ (Marx), najveće će se vrline smatrati najgorim nedostacima. Među tolikim neprijateljima, oni koji su imali specifičnih razloga da ga ubiju mogli su igrati na opće obilje konkurencije, znajući da šuma može skriti stablo. Nije baš nužno plaćati ljude, dovoljno ih je odgojiti i poznavati kako bi se sa sigurnošću znalo da će se požuriti veselo zalajati na smrt kad se ubija onog koji ih, samim svojim postojanjem, posramljuje.

Jean-Luc Jeener u knjizi Kazalište na samrti ide »protiv struje« i ispisuje strastvenu apologiju kazališta utjelovljenja, kazališta u čijem se središtu nalazi cjeloviti čovjek i koje predstavlja vjeran odraz naše humanosti.

Knjiga Josepha Textea Jean-Jacques Rousseau i ishodišta književnoga kozmopolitizma jedan je od temeljnih tekstova moderne komparatistike. Baveći se dvjema „velikim tradicijama“, engleskom i francuskom, autor pokazuje performativne mogućnosti komparativnog pristupa književnosti. Knjiga nije samo uvod u studij komparatistike kakvu poznajemo u tradiciji dvadesetostoljetne filologije, ona je i preteča mnogih suvremenih razmišljanja o kulturalnim doticajima, prepletanjima i mogućim analitičkim postupcima na području humanističkih interpretacijskih praksi. Boris Škvorc

˝S vremenom svi ljudi postaju slični, no vrsta njihovog razvoja različita je. U južnim podnebljima, gdje je priroda velikodušna, potrebe se rađaju iz strasti; u hladnim se pak zemljama, gdje je ona škrta, strasti rađaju iz potreba, pa je u jezicima, tužnim kćerima nužde, zamjetno njihovo tegobno podrijetlo.˝ J.J.R.

Svojim neusporedivim esejističkim stilom autor stvara blistav mozaik međusobno povezanih anegdota, uvida, interpretacija književnih tekstova i analiza likovnih djela, živo nam predočujući umjetnička gibanja koja su u 19. stoljeću u Parizu porodila modernizam u umjetnosti. U središtu pozornosti mu je Baudelaire, pa je donekle riječ i o njegovoj biografiji, no panorama se stalno širi i vrti, zahvaćajući u svoj vrtlog i čitav Baudelaireov milje, slikare Ingresa, Delacroixa, Degasa i Maneta, pisce Chateaubrianda, Malalrmea, Rimbauda... Naslov knjige odnosi se na dvostrukost riječi ˝la folie˝, koja se može odnositi i na ludost/budalaštinu/ludoriju i ladanjski dvorac/vrtnu sjenicu posvećenu dokolici i užitku. I Baudelaire i autor ove knjige izgradili su luckastu sjenicu apsolutnih književnih i umjetničkih užitaka.