Poštujući načela književne teorije i specifičnost usmene književnosti, Stipe Botica dao je u svojoj Povijesti cjelovit prikaz hrvatske usmene književnosti na osnovi zapisa koji su se pojavljivali od 12. stoljeća i bili ukomponirani u pisane književne, obredne, pravne i druge spise. Posebnu je pozornost obratio na zapise iz 16. stoljeća, iz doba renesanse, te iz 17., 18. i posebice 19. stoljeća - kada se formirao korpus usmene književnosti koji se i poslije uspješno producirao u inačicama. Sve je to autor doveo u smislenu svezu i naglasio da je kontinuitet usmene književnosti evidentna činjenica koja obilježuje i hrvatsku tradicijsku kulturu i kulturu općenito.

Hrvatske je zapise narodnoga blaga uspoređivao, kad je to bilo potrebno, s tekstovima drugih naroda, ponajprije slavenskih, ali se poslužio i usporedbom žanrovskih paradigmi na europskoj razini koncipirajući izgled cjelovita tijeka usmene književnosti kako se pojavljuje u usmenoknjiževnim žanrovima.