U središtu zbivanja je glavni ženski lik Ana Sadak, koja 1945. bježi pred partizanima u austrijski Altaussee. Opisuje se njezin bijeg duž zelene granice, kao i prethodni slojevi zbivanja koji su doveli do bijega i borbe za preživljavanje. Ona je bila njegovateljica u ustaškom dječjem logoru, gdje se altruistički brinula za male zarobljenike, ne sluteći njihovu sudbinu. Time se prikazuje sudbina pojedinca zarobljenoga u povijesnim zbivanjima te se opisuje tzv. „štakorski put“ fašističke emigracije. Roman svakako otvara važne teme suočavanja s austrijskom i hrvatskom prošlošću.

...(autorica) ˝otkriva svu dramatičnost života posvećenog idealima slobode i pravednoga društva i razočaranost iznevjeravanjem tih ideala u praksi nove vlasti.˝ (Mirjana Jurišić, Večernji list)

Pred nama su memoarska sjećanja dosljedne komunistkinje Marije-Vice Balen (1910-1984), ali i ispovjedna proza žrtve poratnih komunističkih obračuna koja pred zamišljenom porotom ˝povijesne pravde˝ želi obraniti smisao svog života – životnu borbu ˝stopostotne idealistkinje nošene vizijom o jednom novom, ljepšem društvu slobodnih i ravnopravnih ljudi˝. Dočim je u redovima antifašističkog pokreta smatrala kako je ni jedan rizik, čak ni dovođenje u smrtnu opasnost sebe i svoje troje djece ne smije pokolebati u ˝svetoj dužnosti prema svom narodu i svojoj zemlji u najdramatičnijim časovima njihove novije povijesti˝, tijekom montiranog procesa protiv Andrije Hebranga ostala je zatečena lakoćom s kojom se nova nomenklatura, na način perfidnoga staljinističkog antistaljinizma, rješava svih nepoćudnih ˝elemenata˝ i traži slijepu boljševičku poslušnost. Priklonivši se suprugu Šimi Balenu, koji se u ljeto 1948. izjasnio protiv Hebrangova uhićenja, Marija-Vica potpisala je rješenje o svojoj simboličkoj smrti u novom sustavu vrijednosti.

Zagrepčanka Diana Budisavljević, Austrijanka rođena Obexer, supruga uglednog zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića, organizirala je tijekom Drugog svjetskog rata izrazito uspješnu široku akciju spašavanja djece iz ustaških logora, kojom je od sigurne smrti izbavila najmanje 7000 djece, organizirala njihov smještaj i vodila detaljnu kartoteku kako bi roditelji nakon rata mogli naći svoju djecu. U nadasve teškim ratnim uvjetima pronašla je snage i hrabrosti da slobodno misli, slobodno djeluje i pruža aktivan građanski otpor ustaškom režimu. Čim su na scenu stupile nove komunističke vlasti ta heroina Drugog svjetskog rata u potpunosti je onemogućena u svom radu, oduzeta joj je kartoteka, a ona izbrisana iz povijesti. Ova knjiga do detalja otkriva tko je ona bila, što je napravila, što o njoj govore njeni suradnici, koliko su joj zahvalna djeca koju je spasila i zašto je osuđena na prokletstvo zaborava. I tko je za to odgovoran. Govori i o tome kako je napokon otkrivena istina o njoj i njenom velikom djelu.

Od 1972. do smrti 1978. živi u anonimnosti, u rodnome Innsbrucku.

U zatvoru Udbe, vojskovođa Slavko Kvaternik dovršava pisanje svoje životne ispovijedi koju je započeo pisati još 1942. u Slovačkoj, gdje ga je protjerao Ante Pavelić. Bivši austrougarski časnik, suradnik maršala Svetozara Borojevića, otkriva kako je u kaotičnim danima travnja 1941., procjenjujući težak položaj Hrvatske razapete između Talijana i Nijemaca, na svoju ruku proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, nastojeći legitimističkim potezom oslonjenim na Mačeka i HSS preduhitriti sve njene protivnike, prije svih drugih Talijane. Pavelić i njegova svita u Italiji neugodno su iznenađeni Kvaternikovim potezom jer se kosi s tajnim dogovorima vođe ustaša s Mussolinijem. Kvaternik opisuje Poglavnika kao ključnog protagonista hrvatske tragedije, precizno opisujući sve što se iz tjedna u tjedan događalo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od Zagreba do Mostara, od Kulen Vakufa do Varaždina. Kvaternik umire očajan - njegov životni projekt raspao se pred njegovim očima, sin Dido priklonio se njegovu neprijatelju Paveliću a sud pred kojim se brani nije sklon podariti mu milosti. Zadnje zapisane riječi čovjeka koji je proglasio N.D.H. bile su - “smrt fašizmu - sloboda narodu”.