Knjiga započinje s listom za koju autori naglašavaju da je posve subjektivna te da se temelji na njihovoj procjeni opsega i snage utjecaja uvrštenih fikcionalnih junaka.Od Svetog Nikole do Buffy, ubojice vampira, od ujaka Sama do čiče Toma, od Sherlocka Holmesa do Jamesa Bonda, ovo je zanimljiv, poučan i beskrajno zabavan kompendij fikcionalnih likova koji su pokretali trendove i utjecali na zbivanja u svijetu, oblikujući našu kulturu i naše živote. Knjiga nudi zanimljive priče o najomiljenijim i najomraženijim kulturnim ikonama - o onima koji su ulijevali strah ili izazivali obožavanje te ostavili neizbrisiv trag na našoj civilizaciji.

˝Dulcineja, Cervantes i holokaust˝ donosi duboku i originalnu interpretaciju Cervantesova klasičnog romana Don Quijote de la Mancha kroz prizmu manirističke književne analize i historijskog konteksta španjolske inkvizicije. Ante Armanini inovativno pristupa tumačenju romana i povezuje ga s povijesnim pojavama holokausta i policijske države u ondašnjoj Španjolskoj.

Armanini ističe da Cervantes piše roman o don Quijoteu u zatvoru, što nije samo metafora nego opis grube zbilje. Zatvor postaje simbol policijske države u najstrožem smislu, kakva je Španjolska bila u to vrijeme s institucijama poput Santa Oficije i Santa Hermandade.

Roman tretira Cervantesa kao manirista, a ne baroknog autora. Manirističko otkriće, za razliku od renesanse, jest otkriće svijeta kao svijeta ograničenja i granica — svijeta kao zatvora u kojem su svi ljudi osuđeni na kaznu, a ne na nagradu ili slavu. Don Quijote postaje slika junaka kojemu svijet nije mjesto pobjede ili vrline, nego mjesto ludosti, poraza i beščašća.

Djelo pruža detaljan uvid i analizu ključnih epizoda iz romana: sukob s vjetrenjačama kao simbol borbe protiv »svemira mrtve materije«, epizode s krčmom kao simbolom najniže instance socijalnog poretka, razgovori sa Sanchom Panzom kao način korigiranja don Quijoteova idealizma. Armanini koristi interdisciplinarni pristup koji uključuje filozofiju (posebno radove Bataillea, Foucaulta i Agambena), povijest, sociologiju i književnu teoriju za tumačenje Cervantesova djela u kontekstu njegovih povijesnih okolnosti.

Armanini analizira ludost don Quijotea kao refleksiju ludila samog svijeta ustrojenog prema regulama vjerske i policijske države. Ludilo nije samo klinička dijagnoza nego sistem razumijevanja zbilje u kojoj se zakon iskazuje kao zlouporaba ljudske pravde.