Dajući povijesni pregled izvedbi Shakespeareovih djela na hrvatskim pozornicama (od izvedbe Romea i Julije od strane Domorodnog teatralnog društva), autor ukazuje ne samo na kontinuitet izvođenja najvećega svjetskog dramatičara, već i na važnost koje su te izvedbe imale za konstituciju hrvatskoga glumišta u cjelini. U tom su smislu istaknuta druga polovina 19. stoljeća, kao i razdoblje intendanture S. Miletića, kada Shakespeareove drame bivaju stožernim mjestima repertoara nacionalnog kazališta. U svome djelu Senker daje i zemljopisne koordinate izvedbi, od Zagreba do Osijeka i Dubrovnika, kao i brojčanu sumu: od sredine 19. stoljeća do početka 21. stoljeća 30-ak Shakespeareovih dramskih tekstova doživjelo oko 250 premijernih izvedbi.

U knjizi je okupljeno tridesetak uglavnom kraćih tekstova objavljenih u različitim prigodama. U prvomu su dijelu čestitke upućene ponajčešće kazališnim ljudima, ali i prijateljima i suradnicima iz Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta i Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, za obljetnice života i rada, ili nekim drugim, ali posebnim povodom. U drugom su dijelu oproštaji, također od kazališnih ljudi, prijatelja i suradnika kojih više nema među nama, i sjećanja na njih. I jednim i drugim tekstovima zajednička je želja da se u njima, koliko je to u tako kratkim tekstovima moguće, ocrtaju umjetničke osobnosti ljudi o kojima je riječ, da se naznači njihovo mjesto u hrvatskom kazališnom, akademskom i kulturnom životu, da se napiše barem poneka riječ o odjecima njihova rada u našoj sredini, ali jednako tako da se kaže ponešto i o osobnim odnosima s njima, zajedničkim iskustvima, stvarima koje se s njima dijelilo, i onim dobrim, i onim manje dobrim. Među ljudima o kojima je u tim tekstovima riječ nalaze se, primjerice, Eliza Gerner, Maja Hribar Ožegović, Slavica Knežević, Ena Begović, Ivo Hergešić, Nikola Batušić, Mirko Tomasović, Pavao Pavličić, Relja Bašić, Zvonko Torjanac, Žarko Potočnjak, Darko Tralić, Tahir Mujičić, Nino Škrabe i Zlatko Vitez. U trećem je dijelu, napokon, osvrt na autobiografske, odnosno memoarske knjige Mire Furlan, Rajka Grlića i Rade Šerbedžije.

Studije o hrvatskoj drami i kazalištu nastale u posljednjih dvadesetak godina tematski su razvrstane u tri cjeline. Prva se bavi dominantnim temama i tipiziranim likovima u drami, druga donosi prikaze dramskih opusa Frana Galovića, Milana Begovića, Miroslava Krleže, Nikole Šopa, Ranka Marinkovića, Milka Valenta, tekst o autorskom trojcu Mujičić-Senker-Škrabe, te sintezu o hrvatskoj dramskoj književnosti od 1968. do 1977. U trećoj su cjelini tekstovi o suvremenoj teatrologiji i kazališnoj kritici.

„Misterij“ Istarske priče u nizu kratkih scena povezanih konferansom prati tisućama godina dugu povijest života na istarskom području, od pojave prvih ljudi i njihova slučajnog pronalaska biske, preko dolaska Histra i Rimljana, preko prolazaka niza pitoresknih figura (Ostrogoti, Bizantinci, Langobardi, Slaveni, Franci i dr.) i trajnog opstanka domaćih, duljeg zadržavanja Mlečana do stoljeća austrijske „vedre apokalipse te takmičenja „do posljednjeg zbora“, odnosno totalitarnog režima, u XX. st. „Mirakul“ Sanjari budućnosti oblikovan je kao psihoanalitička seansa: Freud na Brijunima analizira snove o tuđim snovima mlade djevojke Histrije, kojoj u san prvi dolazi Austrijski car Franjo I., odlučan da novostečenoj zapuštenoj Istri vrati veličinu uz pomoć Sanjara. Nakon njega u Histrijin san slijedom dolaze povijesni likovi sa svojim snovima o obnovi rimske Istre, o Puli kao glavnoj ratnoj luci, o preobrazbi ratne luke u luku plemenite dokolice, o brijunskom raju na zemlji, o multikulturalnoj glazbi. Posljednja je nostalgična sanjačica Paula Preradović, koja sanja o izgubljenom gradu djetinjstva. Glavni lik „moraliteta“ Sanjarova priča sanja pak o budućnosti neimenovana Grada utemeljenoj na produhovljenoj kulturi, tradiciji i prednostima zavičaja, ali mu snove ismijava Kor častohlepnika, gramzljivaca, varalica… Od nakane da odustane od svega i ode, odvraća ga Anđeo, koji mu prikazuje kako će izgledati svijet ako se odrekne svojih Snova i dopusti da Gradom zavladaju Grijesi. Nakon vizija borbe Dobra i Zla, s osnaženom vjerom u Dobro, nadom i odlučnošću Sanjar se vraća u Grad da nastavi svoj rad. Zajednička je odlika triju „prikazanja“ kratkoća scena, dinamičnost, višejezičnost te miješanje stiha i proze.

Knjiga dramskih tekstova ˝Plutajuća glumišta˝ sadrži četiri kazališna scenarija Borisa Senkera: (P)lutajuće glumište majstora Krona, Plautina, Puliks i Podvala Ludosti.

U knjizi Borisa Senkera objavljena su tri kazališna teksta u kojima su kazališna kritika i gledatelji redovito otkrivali tragove nekoć veoma živoga zagrebačkog kabareta: Zagrebulje zagrobne (Cabaret &TD; Teatar &TD, 1999), Friztspiel (Istarsko narodno kazalište i Epilog teatar, 2002) i TOP (Teatar &TD, 2003). S iznimkom Fritzspiela, koji je uvršten u antologiju suvremene hrvatske drame Odbrojavanje (2007) u nakladi Zagrebačke slavističke škole, ovi tekstovi nisu objavljeni.

BORISA SENKERA VEĆ TRIDESETAK GODINA POZNAJEMO KAO DRAMSKOG PISCA I TEATROLOGA, KAO KAZALIŠNOG KRITIČARA I LEKSIKOGRAFA. U OVOJ KNJIZI OBJAVLJENE SU MU TRI DRAME U KOJIMA SU GLAVNI LIKOVI ŽENE.

U kozerijskom osvrtu naslovljenu Književnost kao zavičaj, akademik Boris Senker prije desetak godina rekao je da pišući komedije i drame izmišlja svoj zavičaj te da se taj njegov izmišljeni zavičaj sastoji od dvaju dijelova, sjevernog i južnog, obilježenih i jezikom i mentalitetom likova. Tri dramska teksta objavljena u ovoj knjizi pripadaju tom i takvom zavičaju – Fora Frau Flora smjestila se u njegov sjeverni dio, Zvijezde hikstarske nastanjuju južni dio, a Astra podjednako pripada i jednom i drugom.

Ovo je prvi dio hrestomatije novije hrvatske drame, a obuhvaća razdoblje od 1895. do 1940. godine. Druga knjiga obuhvatit će autore od Drugoga svjetskog rata do naših dana. Šezdesetak autora, koliko će ih sveukupno biti zastupljeno u prvoj i drugoj knjizi, bit će predstavljeni fragmentima dramskih tekstova kojima prethodi priređivačev uvod, a prate ga podaci o svim ili samo o važnijim izdanjima u knjigama i časopisima, podaci o praizvedbi, izbor iz literature, te kraći odlomci kritika, komentara i tumačenja.