Rim, dan uoči dolaska Moamara Gaddafija u službeni posjet Silviju Berlusconiju. Kći starog partizana Attilija Profetija, Ilaria, pred svojim vratima zatječe Afrikanca koji dobro govori talijanski. Mladić tvrdi da je prošao migrantskom rutom kroz Libiju i preko Sredozemnog mora u potrazi za svojim djedom, Attilijom. I stvarno, na njegovoj osobnoj iskaznici prezime je Attilaprofeti. Zapanjena Ilaria ne može oca pitati za razjašnjenje jer on boluje od demencije, pa odluči rekonstruirati njegov život u Mussolinijevo doba. Uz pomoć svojeg tajnog ljubavnika, zastupnika Forza Italije u parlamentu, dolazi do spoznaja koje u potpunosti mijenjaju povijest njezine obitelji. U svojem trećem romanu Prava krv Francesca Melandri ponovno na izvanredan način kombinira talijansku povijest, obiteljsku sagu i svakodnevni život svojih likova. Istodobno očaravajuće i angažirano, uzbudljivo i smirujuće, a nedvojbeno sjajno napisano da se pročita u dahu.

U svojem trećem romanu Prava krv Francesca Melandri ponovno na izvanredan način kombinira talijansku povijest, obiteljsku sagu i svakodnevni život svojih likova. Istodobno očaravajuće i angažirano, uzbudljivo i smirujuće, a nedvojbeno sjajno napisano da se pročita u dahu.

Francesca Melandri je u rujnu, 2014. bila u Zagrebu. Njeno gostovanje na književnoj tribini Razotkrivanja otvorilo je Festival svjetske književnosti. Ova nagrađivana talijanska autorica (književnica i scenaristica) tada je govorila upravo o romanu “Viši od mora” u kojemu piše o teškim godinama za Italiju; sedamdesetim godinama 20. stoljeća, kada su njenu zemlju razdirali politički sukobi ljevice i desnice, a živote tzv. običnih ljudi ugrožavao terorizam iznikao iz tih sukoba.

Upravo jedan takav borac za revoluciju i pravdu, koji je posegnuo za nasiljem te je osuđen na tešku robiju zbog terorističkih napada sa smrtnim posljedicama, jedan je od junaka ove knjige. No on je ovdje sporedni lik, o čijem djetinjstvu i životu koji ga je odveo na opasni put terorista s punim radnim vremenom doznajemo iz sjećanja njegova oca. U središtu priče zapravo je dvoje potpuno različitih ljudi; posjetitelji koji stižu na otok uz visoke mjere sigurnosti: muškarac posjećuje svoga sina, terorista osuđenog za brojne smrti, shrvan tragedijama koje je uzrokovalo njegovo jedino dijete (on u njih ubraja i smrt supruge koja nije uspjela preživjeti suđenje i presudu sinu) te žena koja danima putuje do otoka kako bi u zatvoru posjetila muža nasilnika. Čudnom igrom sudbine, u koju se uplete i nevera koja ih zarobljava na otoku, to se dvoje ljudi zbližava, štoviše stupa i u seksualnu vezu.

Kraj je sedamdesetih godina i Italija je u ratu. Na bombe, otmice i atentate vlast odgovara represijom i nultom tolerancijom,

a strogo čuvani zatvor na Otoku postaje zemlja u malom: u njoj traje rat zatočenikâ i čuvarâ. Luisa to ne zna i dok se ukrcava u brod kako bi posjetila muža višestrukog ubojicu, uzbuđena je, ali samo zato što nikada nije vidjela more.

Paolo poznaje situaciju, ali ne zna poznaje li još svoga sina – kako su one nekoć male ruke mogle prihvatiti oružje, kako su oni mili prsti mogli povući okidač, a srce prigrliti mržnju, osuditi na smrt? No osim odredišta Luisa i Paolo imaju još nešto zajedničko: u zemlji koja si ne može dopustiti da javno suosjeća s ljudima poput njih, oni su u svojoj boli osamljeni. Kad ih maestral zarobi na Otoku, gostoprimstvo će im nevoljko ponuditi zatvorski čuvar Nitti, a duga noć koju kao da je režirala sama sudbina svima će im zauvijek promijeniti živote,

oslobađajući duhove prošlosti i otkrivajući duboko zapretenu ljudskost.