U zatvoru Udbe, vojskovođa Slavko Kvaternik dovršava pisanje svoje životne ispovijedi koju je započeo pisati još 1942. u Slovačkoj, gdje ga je protjerao Ante Pavelić. Bivši austrougarski časnik, suradnik maršala Svetozara Borojevića, otkriva kako je u kaotičnim danima travnja 1941., procjenjujući težak položaj Hrvatske razapete između Talijana i Nijemaca, na svoju ruku proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, nastojeći legitimističkim potezom oslonjenim na Mačeka i HSS preduhitriti sve njene protivnike, prije svih drugih Talijane. Pavelić i njegova svita u Italiji neugodno su iznenađeni Kvaternikovim potezom jer se kosi s tajnim dogovorima vođe ustaša s Mussolinijem. Kvaternik opisuje Poglavnika kao ključnog protagonista hrvatske tragedije, precizno opisujući sve što se iz tjedna u tjedan događalo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od Zagreba do Mostara, od Kulen Vakufa do Varaždina. Kvaternik umire očajan - njegov životni projekt raspao se pred njegovim očima, sin Dido priklonio se njegovu neprijatelju Paveliću a sud pred kojim se brani nije sklon podariti mu milosti. Zadnje zapisane riječi čovjeka koji je proglasio N.D.H. bile su - “smrt fašizmu - sloboda narodu”.