Autor vrlo nadahnuto piše o Shakespeareovoj družini kao najvećoj dramskoj družini toga vremena, piše o velikanu engleske i svjetske drame kao vrlo uspješnu biznismenu, pjesniku sa stanovitim aristokratskim vezama, ali i livriranu sluzi engleske Krune, čovjeku upoznatu s većinom onoga što se zbivalo u društvenim slojevima iznad i ispod njega. Tijekom dvadeset i nešto godina njegove karijere, status glumaca iznimno je unaprijeđen, unatoč stalnim traktatima puritanskoga nadahnuća koji su uglavnom bili napisani protiv kazališta. Još 1572., dok je Shakespeare bio osmogodišnjak, ozakonjen je statut kojim se kažnjavalo ,,skitnice, lutalice i uporne prosjake˝, skupine među kojima su se spominjali ,,svi mačevatelji, krotitelji medvjeda, pučki glumci u međuigrama˝. Iako je otpor kazalištu trajao i nastavio se tijekom cijele Shakespeareove karijere, ipak je on sam, ali i njegovi kolege, uživao službenu zaštitu, uspjeh u najširim krugovima pučanstva, riječju, koliko truda i muke, toliko zadovoljstva i imutka. Kermode dakako ne raščlanjuje samo Shakespeareove drame ili drame nekih drugih engleskih dramatičara; on izvrsno osvjetjuje političke, društvene, gospodarske, duhovne, kulturne i vjerske prilike toga vremena.