Ne znam kako se zvao taj gradić, iako pamtim njegove tijesne uličice, s obiju strana pritisnute šarenim kućicama s crvenim pjetlićima na krovovima. Pamtim i stari mostić koji bi tresla trogodišnja groznica kada bi rijeka nabujala i zapjenila se. Udaraju o mostić mutni valovi, a on stenje, njiše se, krcka, sve se čini srušit će se u pjenu i otploviti do mora. Ali mostić se drži, ta može se prijeći preko njega i tada se stiže do jednog veselog dućančića sa svakojakim igračkama: loptama, lutkama, klaunovima, trubama… O balonima da i ne šapućemo. Došla bi djeca, prilijepila bi svoje umrljane nosiće o staklo izloga i gledala u šareni svijet. I tko zna koliko bi dugo noći i dani prolazili jednako u tom dućančiću, da jednom nije…