Glumac je jedan od posljednjih necerebralnih pjesnika u Hrvatskoj, ’’prirodan’’, ’’normalan’’ pisac koji ne pripada ni jednoj učenoj koteriji niti je zagovornik bilo koje idejno-teorijske orijentacije. Kao stari pjesnici, pušta svome geniju da formira a potom i izrazi viđenje, preradbu i estetsko oblikovanje životnih dojmova. Ne vrši nasilje nad sobom i svojim jezikom prema očekivanju kritike ili gurua književničkih klanova koji promiču onakva književnoznanstvena, odnosno poetička i teorijska usmjerenja, koja su po volji vladajućim ideološkim nazorima. Ili se tako smatra, u jednoj perfidnoj igri u kojoj je umjetnost skoro nestala.

˝Branislav Glumac u novoj zbirci povezuje visokomimetski i niskomimetski modus, spaja metafizičko, esencijalno s tzv. banalijama svakodnevnog života, s tijelom i njegovim potrebama. Pritom je iznimno ironičan, često i autoironičan u toj svojevrsnoj rekapitulaciji vlastita života. Duhovitost i uz nju sjetna nota, stvaraju poseban vid poezije koja ne štedi ni samog autora, već ga ogoljuje u svakom dijelu, emotivnom, duhovnom, tjelesnom. O snu i stvarnosti, o samoći, strahu i ljubavi, o svemu tome piše Glumac u dirljivoj knjizi „Jesen sobne biljke“, nesvakidašnjem pjesničkom sumiranju, pokazujući kako je bar jezik neuništiv, netvaran i kao takav najbolje čuva sve naše tragove, uspomene, sjećanja, zanose, deziluzije.˝ (Darija Žilić)

Glumac povezuje i visokomimetski i niskomimetski modus, spaja metafizičko, esencijalno s tzv. banalijama svakodnevnog života, s tijelom i njegovim potrebama. Pritom je, u toj svojevrsnoj rekapitulaciji vlastita života, iznimno ironičan, često i autoironičan. Duhovitost i uz nju sjetna nota stvaraju poseban vid poezije koja ne štedi ni samog autora, već ga ogoljuje u svakom dijelu, emotivnom, duhovnom, tjelesnom. U novoj knjizi Kad bih ja imao maternicu još ogoljenije, sa sarkazmom, ali i sjetno, prikazuje poziciju lirskog subjekta, njegovu starost, nemoć, samoću, deprivaciju, egzistencijalnu i društvenu. No, iznad svega, ova knjiga je posveta ženama, njihovoj ljepoti i snazi koju Glumac slavi. (Darija Žilić)

˝Autoportretno pjesnikovanje autorovo iz zbirke u zbirku pojačava dozu konačnosti. Između samosažaljenja i mazohističkog uživanja u rasponima vlastite bolne svijesti, on uporno evidentira svoju fizičku dekadenciju i odgovarajuću psihičku reakciju˝ - iz Pogovora Tonka Maroevića.

Branislav Glumac posprema svijet na najsigurnije mjesto: na zaštićene artističke polovice dvadesetoga stoljeća. Pred mijenama ovoga stoljeća žurno treba pohraniti dragocjenosti prošloga vremena; dok ne bude kasno! Glumac strepi od prijetećega zakašnjavanja. Mirnoću kojom u zaštitnu odjeću stavlja stvarnost i njemu se čini prividnom. Gotovo sve je virtualno, osim zapažene pojedinosti, osim metaforičke odjeće, osim polaganja stvarnosti u točno određenu vitrinu. Neoegzistencijalitet smješten je na pravo i jedino mjesto!

Melankolična panorama uspomena autora kultne “Zagrepčanke”. Za razliku od tolikih zlopamtila, Branislav Glumac odlučio se pisanjem odužiti mnogima kojih se sjeća pretežno po dobru. Njegova najnovija knjiga je čuvstveni obračun s ljepšom prošlošću, ali proveden evokacijom dragih susreta, prizivanjem značajnih i bliskih osobnosti što su ga pratile na životnom, a ponajprije na njegovu literarnom putu. Ne nedostaju sjetni tonovi, dapače oni su i te kako logični u specifičnoj »Enciklopediji mrtvih«, ali nije slučajna ni dominanta (o)smijeha, registriranje načina na koji su mili pokojnici reagirali na izazove humora, a pogotovo linija praćenja hedonističkih ili epikurejskih napasti (pušenja, pića, erotskih izazova)… Tonko Maroević

Knjiga koja je već u naslovu zaigrana do pustopašnosti, upotriJebni naPici , po poetičkom određenju lijepa je susjeda mekoj i dirljivoj knjizi Branislava Glumca 145 sjećanja na ljude (2008). Iako se bavi drugim dubinama u portretiranju ljudi, mahom umjetnika, iako i u toj poetici Glumac sa silnom dobrohotnošću iznosi na vidjelo neke druge poroke (hranu, alkohole, duhan, kako kaže u podnaslovu, dodajući svemu ovome i osmijeh!) od kojih su bolovale sada već mrtve veličine iz vremena prošlog u pjesničkom postupku krije se i zreloća do koje se dolazi dugim koračanjem kroz vrijeme. U obje knjige Glumac samo ponegdje umoči pero u žestoću, najčešće u mudrost zreloće i sve gleda iz drukčijih vizura a poetiku stalno dorađuje i dotjeruje ne bi li rekao što više o tim novim senzibilitetima. Koliko životan toliko i artističan možda je u hrvatskoj književnosti – kad bi se ufala ući u tankoćutnost spolnih brjegova – bio još samo Milan Begović čija Grčka proljeća još uvijek više volimo sakriti nego ih dati čitateljstvu da uživa u njihovom hedonističkom i narodskom i visokoknjiževnom izričaju. iz pogovora Alojza Majetića

Dramski zbornik Nagrada Marin Držić. Hrvatska drama 2019. sadrži šest dramskih djela nagrađenih na natječaju Ministarstva kulture Republike Hrvatske “Marin Držić” za 2019. godinu.

Prvonagrađeni Dino Pešut u postdramskoj metadrami Granatiranje na scenu postavlja dvije paralelne ispovjedne priče o ljubavnoj žudnji i strasti, o iluzijama i snovima, o potrazi za smislom u kontekstu svijeta i prostora gdje je rat postao fetiš senzacija i neminovna ljudska potreba za autodestrukcijom.

Drugu nagradu podijelili su Mateja Posedi i Davor Špišić. Međimurski lepi dečko Mateje Posedi je obiteljska drama napisana sočnim, slikovitim međimurskim narječjem, a u obrazloženju žirija njena je atmosfera prozvana međimurskim bluesom. Dječak Davora Špišića antiratna je drama o manipulaciji vlasti i lakovjernosti naroda te o tankoj crti koja od heroja pravi izdajnika.

Treće su mjesto podijelili Branislav Glumac, Katja Grcić i Espi Tomičić. Glumac se u drami Hvatači sjenki fokusira na rasprave o filozofiji, potrebi za snovima i smislu života, a te su rasprave istovremeno i terapija ranjenih i promašenih ljudi. Drame Grcić i Tomičića bave se obiteljskim temama. Grcić u Strahu tijela od poda prikazuje disfunkcionalnu obitelj čiji se otac nakon 15 godina vraća iz zatvora, dok Tomičić u #ostavljamvamkodoveihvalazaprijateljstvo ili #bitćesveokej obrađuje dramu samoubojstva dječaka od 14 godina.

Zbirku sačinjava deset priča rubnih žanrovskih granica i dvije monodrame raznovrsne tematike. Okupljene su oko motiva sjećanja, prolaznosti, Drugoga i načina na koji oblikuju ono što smatramo vlastitim identitetom. Jednostavne narativne linije ispletene su od pomno odabranog leksika i duhovitih neologizama.

˝Odmrzlo ljeto˝ kreće s pričama za uspavljivanje autorovog djeteta i gotovo bi se reklo da će to biti knjiga priča za najmlađe. Ali uskoro autor ulazi u vlastito djetinjstvo a zatim i mladost. Glumac sada ne priča nasljedniku nego sebi. Pita se, dubinski, od čega smo. Pripovijedajući o ženama koje je volio i s kojima je živio autor se pita koliko nas čine ljudi s kojima smo bivali okruženi. Koliko drugih ima u nama?

Glumčeva je proza dubljenje ’votajuće’ poetike i aritmijskih učinaka na razini ekspresivne naracije i podsvjesnoga toka kazivanja; proza koja se razuđuje od puke narativnosti kanona do autorske metaizražajnosti jezikom koji metaferei prenosi (nas) iznad, preko ustaljenih shemata, gdje se u sonostranosti jezičnih stereotipija razgrađuje prividno mirna struktura jezika i tvoračkim, lomnim zahvatima stvara jedna osebujna, po bitnim nadarbinama, nova poetika književnoga komuniciranja sa svijetom.

U svojim zapisima Glumac se bavi susretima s umjetnicima i kulturnjacima poput Miroslava Krleže, Vesne Parun, Gustava Krkleca, Joakima Marušića, Milivoja Slavičeka, Matije Skurjenog, Ivana Lackovića – Croate...

Javne osobe isprepletene su s onima iz Glumčeva intimističkog i obiteljskog kruga te se takvom gradnjom teksta otvara pristup jednom osobnijem čitanju i javnih osoba koje više nisu tek biografska natuknica u kakvu leksikonu ili enciklopediji.

K tome, zaokupljen je Glumac pozicijom umjetnosti u društvu, književnom kritikom – pamćenjem i zaboravom – te neiscrpnim temama poput erosa i thanatosa, ljubavi, tijela, vremena.

Vlastita soba kao mjesto obračunavanja sa samim sobom i putovanje u višeslojnost međuljudskih odnosa. Branislav Glumac ne prestaje nas iznenađivati. Poslije specifičnog interpunktuarija što ga je razvio kao dio svoje novije poetike sada nas stavlja pred gotov čin s prozom za koju ne znamo u koji bismo je žanr svrstali. U njoj se sudaraju i memoarizmi, i autobiografizmi, i esejizmi, i feljtonizmi, i vinjetizmi, i okusi pjesme u prozi, i konfesionalizmi, i polemičke sjekire i političke grilje – autor se ničega nije libio i od mješavine svega toga stvorio je žanr koji će tek dobiti svoje književno-povijesno i teorijski fundirano ime/naziv. U sobi ispovjedaonici pisac se ispovijeda sebi samome. Gleda se u oči i kaže si sve u lice. Razgovor sa samim sobom bude mu vrlo ljekovit. Pisac se pere deterdžentom krajnje iskrenosti.

S ilustracijama Ivana Lackovića Croate Iznimna svevremenska priča za djecu Branimira Glumca i Marina Zurla, prvi put objavljena sredinom osamdesetih, koju je ilustrirao veliki hrvatski naivni slikar Ivan Lacković Croata. Novo i osvježeno izdanje slikovnice. Priča o poštaru životna je priča Ivana Lackovića Croate i govori o ljubavi između ljudi i životinja.

Iznimna ilustrirana priča Branimira Glumca i Marina Zurla o dječjim snovima i sanjama prvi put objavljena prije više od trideset godina, s originalnim ilustracijama Branka Bahuneka, dobila je novi vizualni identitet kroz magične ilustracije poznatog hrvatskog dizajnera i ilustratora Davora Šunka.

Tomica je pučkoškolac kojeg je slučajni odlazak u cirkus oduševio. Očaran atmosferom i zajedništvom cirkuske družine, želi postati dio tog šarolikog društva i ne prestaje o tome sanjati i maštati. Čini sve kako bi to i ostvario, a na putu do ostvarenja svoga sna susreće ljude koji mu pomažu i bodre ga.

Koliko su snovi i mašta važni za emocionalni razvoj i odrastanje djeteta najbolji govori ova priča.Potaknut će u djece znatiželju, pokazat će im kako je važno imati samopouzdanje te biti odvažan i ustrajan. Namijenjena je ranom školskom uzrastu, prikladna za čitanje i prepričavanje, za čitanje na obiteljskim okupljanjima i svrha joj je da pomogne djeci da razviju svoj književno-umjetnički ukus, obogate svoj rječnik i razviju ljubav prema čitanju iz užitka.