Predavanja Michela Foucaulta iz akademske godine 1973.-1974. proizišla su iz susreta starih tema i novih metoda. Slavni se filozof vraća problematici ludila koju je prvi put detaljno obradio u svojoj knjizi Povijest ludila u doba klasicizma, ali ovog joj puta pristupa svježe skovanim oruđima analitike moći. Središnje je pitanje ovih predavanja kako se, kojim preobrazbama u institucionalnom i prostornom rasporedu, posredstvom kakvih pomaka u poretku znanja moć psihijatrije uspostavila kao moć nad ludilom. Michel Foucault u predavanjima trasira tu promjenu od trenutka uvođenja disciplinskog dispozitiva u azil za umobolne, preko postupne medikalizacije mentalne bolesti, koja prestaje biti moralna mana i postaje fizičko oboljenje, pa sve do trijumfa neurologije i psihoanalize. Predmet njegova proučavanja više nisu predodžbe o ludilu, već konkretni mehanizmi, a luđak prestaje biti pojedinac koji izriče istinu iskustva i postaje meta normalizacijskih mehanizama čiji su odjeci u humanijem obliku primjetni i danas. Ova su predavanja zamišljena kao preliminarna istraživanja za nikad napisanu povijest psihijatrije, umjesto koje će Foucault već iduće godine objaviti možda svoje najutjecajnije djelo Nadzor i kazna. Mada izvodi na predavanjima o moći psihijatrije nikad neće dobiti svoj službeni, ukoričeni oblik, oni uvelike nadahnjuju svojom oštrinom i ukazuju na mnogobrojne dodirne točke naizgled heterogenih disciplinskih institucija.

Francuski filozof i socijalni teoretičar Michel Foucault prvi je put pojam biopolitike dotaknuo u svojoj seriji predavanja “Društvo treba braniti” na College de France, održanoj 1975-1976. Foucaultov koncept biopolitike u velikoj mjeri proizlazi iz vlastitog poimanja bio-moći, i proširenja državne vlasti nad fizičkim i političkim tijelima stanovništva.

U djelu Subjektivnost i istina Michel Foucault polazi od pitanja “Kako je, u različitim trenucima i u različitim institucionalnim kontekstima, subjekt bio uspostavljen kao objekt moguće, poželjne ili čak neophodne spoznaje?”, te “Kako su iskustvo koje možemo dobiti o sebi samima i znanje koje se time oblikuje bili organizirani kroz određene sheme? Kako su te sheme bile definirane, vrednovane, preporučane, nametane?” Foucault tvrdi da je jasno “da ni pozivanje na izvorno iskustvo ni proučavanje filozofskih teorija o duši, strastima ili tijelu ne mogu poslužiti kao glavna

okosnica jednog ovakvog istraživanja”. Stoga kao nit vodilju uzima “tehnike sebstva”, odnosno “procedure (...) koje su ponuđene ili propisane pojedincima kako bi učvrstili svoj identitet, sačuvali ga ili izmijenili ovisno o stanovitom broju ciljeva, i to zahvaljujući odnosima vladanja sebe nad sobom ili spoznaje sebe sobom”. U tom smislu, Subjektivnost i istina povezuje se s njegovim dubinskim istraživanjima iz djela Uporaba užitaka i Skrb o sebi, odnosno rasvjetljuje cjelinu Foucaultova promišljanja čovjeka, subjektivnosti, tjelesnosti, seksualnosti, itd., na tragu kritičke

reafirmacije antičke filozofije.

Iz recenzije Hrvoja Jurića