U ovome lirskom romanu Elif Shafak razmatra dvije usporedne priče - jednu suvremenu i drugu smještenu u trinaesto stoljeće, kad je sufijski pjesnik i mistik Rumi susreo svog duhovnog mentora, derviša lutalicu poznatog kao Šems iz Tabriza. Obje priče zajedno utjelovljuju Rumijevu bezvremenu poruku ljubavi.

U ovome lirskom romanu Elif Shafak razmatra dvije usporedne priče - jednu suvremenu i drugu smještenu u trinaesto stoljeće, kad je sufijski pjesnik i mistik Rumi susreo svog duhovnog mentora, derviša lutalicu poznatog kao Šems iz Tabriza. Obje priče zajedno utjelovljuju Rumijevu bezvremenu poruku ljubavi.

Znanstvenici su dokazali da nakon fizičke smrti i prestanka rada srca mozak ponekad radi još nekoliko minuta. Što se događa u tom vremenu? Čega se netom umrla osoba tada prisjeća, o čemu razmišlja? Protagonistica ovoga romana, Leila Tekila, seksualna radnica u Istanbulu možda krije odgovore.Nakon što je brutalno ubijena i bačena u kontejner, Leila se, iz minute u minutu, prisjeća dijelova svojega prerano zaustavljenog života. Iz isječaka njezinih sjećanja slaže se priča od njezina djetinjstva do smrti, a osnovni narativ upotpunjuju priče Leilinih prijatelja, mahom ljudi koji su, kao i ona, na društvenoj margini i osuđeni da jednom završe pokopani bez spomenika i imena – na Groblju samotnika. Ti ljudi poznaju dva lica Istanbula – ono lijepo, koje pokazuje svu njegovu sinestezijsku raskoš: boje grada, mirise ukusne hrane, pjesme i zvukove života po ulicama, ali i ono mračno, koje otkriva svu okrutnost velikoga grada: prljavštinu, bijedu, strah i kriminal.

Kao i sva djela Elif Shafak, i ovaj je roman natopljen sveopćom empatijom, nježnošću i razumijevanjem za one koji su odbačeni, ranjeni i istisnuti iz društva. Premda progovara o važnim i mučnim temama, 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu djelo je ispisano nevjerojatno prohodnim, na mahove liričnim stilom.

U davno doba na obali drevnog Tigrisa jednog je zlokobnog dana mala uplašena kap kiše pala na glavu slavnom asirskom kralju Ašurbanipalu. Otada ćemo put te čarobne kapljice pratiti kroz stoljeća, zemlje i kulture, a njezine će nas mijene odvesti novim junacima: jednom izvanrednom, pamćenju sklonom, dječaku koji se rodio na obali prljave Temze u viktorijanskom Londonu i nagluhoj jezidskoj djevojčici Narin, koja se 2014. s bakom uputila u dolinu Lališ, sveto mjesto njezina naroda. A u 2018. ovoj zanimljivoj družini priključit će se znanstvenica Zaleekhah koja se upravo smješta u svoj novi dom: brod za stanovanje na Temzi.

U ovom je nevjerojatnom i očaravajućem romanu Elif Shafak krenula čudesnim tokovima vode, povijesti i ljudskih sudbina. Pred nama je još jedna priča natopljena beskrajnom empatijom za sve nesretne i odbačene. Iz drevnih ruševina izronit će slavni Ep o Gilgamešu i povezati dvije udaljene rijeke i tri nevjerojatne sudbine. Nad svima njima caruje voda – izvor života i predznak smrti.

Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju.

U Istanbulu, u obitelji Kazanci u kojoj, zbog čudnih usuda sudbine spram muškaraca, caruju žene odrasta Asya, mlada djevojka deklarirana nihilistkinja, opijena Johnny Cashom i francuskim egzistencijalistima. Na drugom kraju svijeta, u San Franciscu, živi Armanoush, devetnaestogodišnja Amerikanka armenskog podrijetla koja se bori s osjećajem nepotpunosti u svom identitetu. Da bi pronašla kariku koja nedostaje odlučuje tajno otputovati u Istanbul... ˝Kopile Istanbula˝ roman je o dva naroda, turskom i armenskom, i dvije obitelji koje su povezane mračnom tajnom iz prošlosti više nego što i jedna od njih može naslutiti. To je roman o sjećanju i zaboravu, o prošlosti i sadašnjosti u kojem se isprepliće tradicija i suvremenost. Elif Shafak istkala je nezaboravnu priču o gradu Istanbulu i njegovim stanovnicima, o njegovim bojama, mirisima i okusima ali i o tajni koju krije. Po objavljivanju ove knjige Elif Shafak je optužena, od strane ultranacionalista, za pomanjkanje turskosti i vrijeđanje turske nacije jer je roman, prije svega, napisala na engleskome jeziku a u njemu je progovorila o stradavanju Armenaca i krahu Otomanske imperije s početka 20. stoljeća. Roman je izazvao pravu buru reakcija, u obranu Elif Shafak stala je cijela svjetska literarna javnost te je ona nakon svih pritisaka oslobođena optužbi po zloglasnom članku 301. Turskog kaznenog zakona. Prema odredbama iz ovog članka „za klevetu protiv turskog nacionalnog identiteta“ može biti izrečena kazna i do tri godine zatvora. Pred početak suđenja Elif Shafak je za BBC izjavila: „Ako se članak 301. bude i nadalje ovako interpretirao nitko više u Turskoj neće pisati romane ni snimati filmove.“ „Riječi koje izgovaraju likovi mogu se upotrijebiti kao dokaz protiv pisca ili redatelja filma. Mislim da je izuzetno važno braniti autonomiju umjetnosti i knjizevnosti“, dodala je Elif Shafak.

Majstor i ja, najnoviji je roman Elif Shafak, posvećen umjetnosti, graditeljstvu i znanju, a u kojem nam, na svoj osobit način, tka nadahnutu priču koja zrači delikatnom atmosferom epohe obilježene stvaralačkom energijom Sinana graditelja. Povijesna osnova romana filigrantski je nadopunjena ljubavnom pričom, intrigantnim zapletima, misticizmom te meandriranjem u svim onim pravcima koji će panoramu prijestolnice u vrijeme njezina procvata pretvoriti u zanimljiv pregled umjetničkih, povijesnih, političkih i općedruštvenih događaja toga doba.

Cipar, prekrasan otok na kojemu se sukobe starosjedioci Grci i Turci, domovina je dvoje mladih, Defne i Kostasa koji se nalaze na suprotnim stranama, razapeti između lojalnosti svojim obiteljima s jedne strane i obuzeti strastvenom ljubavlju s druge. Defne i Kostas razdvoji rat, no oni se iznova pronalaze dvadeset godina kasnije te obnavljaju svoju ljubav. Zasnivaju brak i dobiju dijete, žive u Londonu naizgled sretnim životom, no pritisci prošlosti, teških obiteljskih tragedija i stradanja, odvojenost od domovine i vlastitih korijena, lomi ih na različite načine. Autorica kroz priču o zabranjenoj ljubavi koja pokušava srušiti barijere, otvara i brojna druga pitanja – o razornom ljudskom djelovanju na čitave narode te na prirodu koja se uvijek iznova obnavlja (simbolika drveta smokve, pripovjedačice u romanu) i time daje nadu u mogućnost sretnije budućnosti.

Defne i Kostas na suprotnim su stranama podijeljene zemlje; ona je Turkinja, on Grk, oboje Cipar nazivaju domom, a njihova je ljubav zabranjena. Jedino mjesto na kojem se mogu sastajati jest konoba Sretna smokva, nazvana tako zbog čudesnog stabla Ficus carica koje raste usred prostorije. Ta će smokva svjedočiti njihovim sretnim susretima te tihim rastancima, ali bit će ondje i kada izbije rat, pretvori grad u ruševinu i razdvoji ljubavnike. Desetljećima kasnije, šesnaestogodišnja Ada, rođena u Londonu, počinje se interesirati o zemlji svojih predaka. Nikada nije posjetila Cipar, a jedina veza s tim otokom stablo je smokve koje joj raste u dvorištu. Kakva će se priča rasplesti pred Adom jednom kad uroni dublje u obiteljske tajne?

U romanu ˝Otok nestalih stabala˝ nagrađivana autorica Elif Shafak donosi nam raskošnu priču o pripadanju i identitetu, ljubavi i boli, sjećanju i zaboravu, ljudskom uništavanju prirode te napokon – obnovi, u svakom smislu te riječi.

Elif Shafak je, svojom spisateljskom imaginacijom, u ˝Palači buha˝ spojila staro sa novim, bogatstvo sa siromaštvom, islam sa sekularizmom, antiku s postmodernizmom, a svece sa smećem, dokazujući da u Istanbulu, gradu koji je njena nepresušna inspiracija, sve to živi jedno pored drugoga.

Šarmantno i nadahnuto ispreplela je priče o životu i sudbinskim događajima brojnih likova u šaroliki splet međuodnosa otkrivajući svu raskoš svog pripovjedačkog talenta. Kad svemu tome dodamo i humor, te farsično, strastveno i do tragikomičnosti izvedeno poigravanje misterijem koji kruži Bombon Palasom, tada nam postaje jasno da smo ušli na prava vrata, u roman koji je pravi mali dragulj ove istaknute turske književnice.

B-C je muškarac izrazito niska rasta, a njegova voljena – izrazito pretila žena. U okrilju svog doma žive mirnim, povučenim životom, ali čim izađu na ulicu, na njih se sruči gomila pogleda teških od predrasuda. Žena ih loše podnosi, muškarac nešto bolje. Ona se tješi opsesivnim prejedanjem, a on opsesivnim traganjem za natuknicama za svoj Rječnik pogleda. Dosjete se čak zamijeniti uloge: ona se preoblači u muškarca, a on u ženu, ne bi li zavarali okolinu… No tu priči nije kraj – poći nam je dublje u prošlost i dalje u svijet, jer čovjek je svagdje i odvajkada i promatrač i promatrani, a znatiželji se ne može uteći.

Ova, zasigurno najneobičnija knjiga Elif Shafak, objavljena davne 1999. godine, aktualnija je nego ikad. Napisana u doba kada nije bilo reality showova ni društvenih mreža, bavi se gledanjem i viđenim, promatračem i promatranim. Bavi se živahno, napose neobično, na momente bizarno i groteskno, poimanjem ljepote i ružnoće, emocionalnom gladi i traumom, pogledima svake namjere i izgledima svake vrste. Istočnjački mistična i pripovjedno zaigrana, proza u kojoj autorica meandrira kroz prostor i vrijeme, ponirući u tajne ljudskog bića oduvijek izložena pogledu, donosi nam ludičku studiju o nezaustavljivoj moći percepcije.

Roman prati život glavne junakinje Peri kroz tri razdoblja: njenog djetinjstva, ambicioznog ali nedovršenog školovanja na Oxfordu, te njen život kao žene i majke unutar istanbulskog visokog društva. Dok se iznenada prisjeća na događaje za koje je mislila da zauvijek pripadaju prošlosti, isprepliću se mnogobrojna pitanja o identitetu, vjeri, načinu života, prijateljstvu i izdaji ...

Tri Evine kćeri roman je snažnih dihotomija u kojemu se neizbježno sudaraju i isprepliću Istok i Zapad, ateizam i teizam, tradicija i modernitet, bogatstvo i neimaština, multikulturalnost i jednoumlje. Autorici polazi za rukom pristupačnim, lako čitljivim, gotovo lepršavim stilom duboko zaći u neke od najkompleksnijih problema današnjice. Shafak progovara o vjeri, feminizmu, islamofobiji, klasnim razlikama, a tražeći smisao i prirodu Boga, proniče u samu srž čovjeka kao pojedinca koji svoje istinsko „ja“ može spoznati samo kroz prihvaćanje i jasno viđenje „drugoga“.

Britansko-turska spisateljica, aktivistica, zagovarateljica ženskih prava, sveučilišna profesorica, ovjenčana brojnim nagradama, u ovom nadahnutom i angažiranom eseju progovara o suvremenom svijetu koji karakteriziraju brojne podjele, nepravde i patnje, uz to još i dodatno produbljene pandemijskom krizom. Polazeći od sebe i svog odrastanja u multikulturalnim sredinama, govori o nužnoj potrebi slušanja i uvažavanja drugog i različitog od nas samih. Mrežna povezanost i opća dostupnost te prekomjernost informacija (kao i dezinformacija) nažalost nisu ostvarile proklamiranu jednakost i demokratizaciju svijeta, već su pospješile razočaranost, zbunjenost, tjeskobu, ljutnju i apatiju s kojom se danas suočava svaki pojedinac. Kako bismo pomogli da ovaj svijet postane pravednije mjesto za život, moramo stjecati ne samo informacije, znanja, nego ˝mudrost, koja spaja um i srce, aktivira emocionalnu inteligenciju, proširuje empatiju. Za to su nam potrebne priče i pripovijedanje.˝ U tom smislu autorica poantira: ˝Moramo nastojati postati intelektualni nomadi, nastaviti kretati se, nastaviti učiti, odolijevati zatvaranju u kulturni ili mentalni geto bilo koje vrste i provoditi više vremena ne u odabranim centrima, nego na marginama, jer one su mjesto s kojeg uvijek dolazi prava promjena.˝

U ovom kratkom i intenzivnom eseju književnica i aktivistica Elif Shafak, finalistica nagrade Booker, daje svoj pogled na svijet oko nas, a koji je danas, više nego ikad, obilježen nepravdom, podjelama, patnjom i, najnovijom ugrozom, pandemijskom krizom. Uz priču o vlastitom, preprekama obilježenom odrastanju autorica ukazuje i na spektar emocija zajedničkih većini ljudi: razočaranost, zbunjenost, tjeskobu, ljutnju i apatiju. Možemo li unatoč svim tim uznemirujućim osjećajima sačuvati mentalno zdravlje, temeljno je pitanje u ovom autoričinu apelu za boljim i sigurnijim svijetom. Svojim nas promišljanjima o aktualnoj temi današnjice ova vrsna i nagrađivana spisateljica itekako potiče na razmišljanje.