Stojeći noću, gledajući u blistavo bijelo lice Mjeseca, mogli bismo se zapitati: od čega se sastoji?

Godine 1961., kada je čovječanstvo tek trebalo kročiti na Mjesec, o tim se dojmovima moglo samo maštati. Pišući ˝Pad Mjesečeve prašine˝ te godine Arthur C. Clarke nagađao je kakva bi ta površina mogla biti i usput napisao znanstvenofantastični triler ukorijenjen u znanstvenoj ideologiji.

U skladu s Clarkeovom sklonošću pričama koje naglašavaju minijaturnu veličinu čovječanstva u usporedbi sa svemirom, ˝Pad Mjesečeve prašine˝ roman je o skupini ljudi kojoj je potreban spas nakon što je ostala zarobljena u moru Mjesečeve prašine. Koristeći se tropima znanstvene fantastike – s jakim naglaskom na “znanost” – knjiga govori o turističkom kruzeru Selene i jednom od njegovih krstarenja Mjesecom koje ne ide po planu. Iako nisu iznimno tehnički potkovani, Clarkeovi junaci, obični ljudi, ipak podržavaju znanstvenu vrlinu u izvlačenju zarobljenih, istovremeno racionalizirajući i promičući neizvjesnost, resursa iscrpljenih do krajnjih granica nemilosrdno nepredvidivim uvjetima potpuno stranog okruženja.