˝Branislav Glumac u novoj zbirci povezuje visokomimetski i niskomimetski modus, spaja metafizičko, esencijalno s tzv. banalijama svakodnevnog života, s tijelom i njegovim potrebama. Pritom je iznimno ironičan, često i autoironičan u toj svojevrsnoj rekapitulaciji vlastita života. Duhovitost i uz nju sjetna nota, stvaraju poseban vid poezije koja ne štedi ni samog autora, već ga ogoljuje u svakom dijelu, emotivnom, duhovnom, tjelesnom. O snu i stvarnosti, o samoći, strahu i ljubavi, o svemu tome piše Glumac u dirljivoj knjizi „Jesen sobne biljke“, nesvakidašnjem pjesničkom sumiranju, pokazujući kako je bar jezik neuništiv, netvaran i kao takav najbolje čuva sve naše tragove, uspomene, sjećanja, zanose, deziluzije.˝ (Darija Žilić)

Glumac povezuje i visokomimetski i niskomimetski modus, spaja metafizičko, esencijalno s tzv. banalijama svakodnevnog života, s tijelom i njegovim potrebama. Pritom je, u toj svojevrsnoj rekapitulaciji vlastita života, iznimno ironičan, često i autoironičan. Duhovitost i uz nju sjetna nota stvaraju poseban vid poezije koja ne štedi ni samog autora, već ga ogoljuje u svakom dijelu, emotivnom, duhovnom, tjelesnom. U novoj knjizi Kad bih ja imao maternicu još ogoljenije, sa sarkazmom, ali i sjetno, prikazuje poziciju lirskog subjekta, njegovu starost, nemoć, samoću, deprivaciju, egzistencijalnu i društvenu. No, iznad svega, ova knjiga je posveta ženama, njihovoj ljepoti i snazi koju Glumac slavi. (Darija Žilić)

˝Autoportretno pjesnikovanje autorovo iz zbirke u zbirku pojačava dozu konačnosti. Između samosažaljenja i mazohističkog uživanja u rasponima vlastite bolne svijesti, on uporno evidentira svoju fizičku dekadenciju i odgovarajuću psihičku reakciju˝ - iz Pogovora Tonka Maroevića.

Branislav Glumac posprema svijet na najsigurnije mjesto: na zaštićene artističke polovice dvadesetoga stoljeća. Pred mijenama ovoga stoljeća žurno treba pohraniti dragocjenosti prošloga vremena; dok ne bude kasno! Glumac strepi od prijetećega zakašnjavanja. Mirnoću kojom u zaštitnu odjeću stavlja stvarnost i njemu se čini prividnom. Gotovo sve je virtualno, osim zapažene pojedinosti, osim metaforičke odjeće, osim polaganja stvarnosti u točno određenu vitrinu. Neoegzistencijalitet smješten je na pravo i jedino mjesto!

Melankolična panorama uspomena autora kultne “Zagrepčanke”. Za razliku od tolikih zlopamtila, Branislav Glumac odlučio se pisanjem odužiti mnogima kojih se sjeća pretežno po dobru. Njegova najnovija knjiga je čuvstveni obračun s ljepšom prošlošću, ali proveden evokacijom dragih susreta, prizivanjem značajnih i bliskih osobnosti što su ga pratile na životnom, a ponajprije na njegovu literarnom putu. Ne nedostaju sjetni tonovi, dapače oni su i te kako logični u specifičnoj »Enciklopediji mrtvih«, ali nije slučajna ni dominanta (o)smijeha, registriranje načina na koji su mili pokojnici reagirali na izazove humora, a pogotovo linija praćenja hedonističkih ili epikurejskih napasti (pušenja, pića, erotskih izazova)… Tonko Maroević

Zbirku sačinjava deset priča rubnih žanrovskih granica i dvije monodrame raznovrsne tematike. Okupljene su oko motiva sjećanja, prolaznosti, Drugoga i načina na koji oblikuju ono što smatramo vlastitim identitetom. Jednostavne narativne linije ispletene su od pomno odabranog leksika i duhovitih neologizama.

˝Odmrzlo ljeto˝ kreće s pričama za uspavljivanje autorovog djeteta i gotovo bi se reklo da će to biti knjiga priča za najmlađe. Ali uskoro autor ulazi u vlastito djetinjstvo a zatim i mladost. Glumac sada ne priča nasljedniku nego sebi. Pita se, dubinski, od čega smo. Pripovijedajući o ženama koje je volio i s kojima je živio autor se pita koliko nas čine ljudi s kojima smo bivali okruženi. Koliko drugih ima u nama?

Glumčeva je proza dubljenje ’votajuće’ poetike i aritmijskih učinaka na razini ekspresivne naracije i podsvjesnoga toka kazivanja; proza koja se razuđuje od puke narativnosti kanona do autorske metaizražajnosti jezikom koji metaferei prenosi (nas) iznad, preko ustaljenih shemata, gdje se u sonostranosti jezičnih stereotipija razgrađuje prividno mirna struktura jezika i tvoračkim, lomnim zahvatima stvara jedna osebujna, po bitnim nadarbinama, nova poetika književnoga komuniciranja sa svijetom.

U svojim zapisima Glumac se bavi susretima s umjetnicima i kulturnjacima poput Miroslava Krleže, Vesne Parun, Gustava Krkleca, Joakima Marušića, Milivoja Slavičeka, Matije Skurjenog, Ivana Lackovića – Croate...

Javne osobe isprepletene su s onima iz Glumčeva intimističkog i obiteljskog kruga te se takvom gradnjom teksta otvara pristup jednom osobnijem čitanju i javnih osoba koje više nisu tek biografska natuknica u kakvu leksikonu ili enciklopediji.

K tome, zaokupljen je Glumac pozicijom umjetnosti u društvu, književnom kritikom – pamćenjem i zaboravom – te neiscrpnim temama poput erosa i thanatosa, ljubavi, tijela, vremena.

Vlastita soba kao mjesto obračunavanja sa samim sobom i putovanje u višeslojnost međuljudskih odnosa. Branislav Glumac ne prestaje nas iznenađivati. Poslije specifičnog interpunktuarija što ga je razvio kao dio svoje novije poetike sada nas stavlja pred gotov čin s prozom za koju ne znamo u koji bismo je žanr svrstali. U njoj se sudaraju i memoarizmi, i autobiografizmi, i esejizmi, i feljtonizmi, i vinjetizmi, i okusi pjesme u prozi, i konfesionalizmi, i polemičke sjekire i političke grilje – autor se ničega nije libio i od mješavine svega toga stvorio je žanr koji će tek dobiti svoje književno-povijesno i teorijski fundirano ime/naziv. U sobi ispovjedaonici pisac se ispovijeda sebi samome. Gleda se u oči i kaže si sve u lice. Razgovor sa samim sobom bude mu vrlo ljekovit. Pisac se pere deterdžentom krajnje iskrenosti.