Autor pogovora Damir Pešorda naglasio je kako je tema romana razorno djelovanje partijskih dogmi udruženih s ljudskim opačinama koje se često iza njih skrivaju. ’Roman je strukturiran u obliku svojevrsna dijaloga između zatvorenog, dogmatskog uma i otvorenog, tolerantnog uma te mjestimice oponaša formu filozofskog dijaloga’, rekao je Pešorda dodavši kako roman na taj način naoko poprima značajke filozofskog romana, što je tek površinska sličnost.

Naglasio je kako Aralica u cijelom romanu provlači određeni paralelizam između dviju vrsta religioznosti te dodao kako je riječ o vjerskoj i tzv. partijskoj religioznosti. Pešorda smatra da je roman Anastazija istodobno prikaz pogubnog djelovanja Partije i partijnosti na međuljudske odnose i minuciozna analiza ženskoga lika.

Bunar pripovijeda o hrvatskom identitetu uz granično područje Dalmacije i Bosne, u župi Kninsko polje, a u njemu se isprepleću povijesni događaji naznačeni dodirom, susretom i sukobom civilizacija kršćanstva, pravoslavlja i islama, nacionalne baštine i različitih ideologija.

U dvanaest pripovjesti koje čine ovu knjigu autor sugestivno i znalački secira vladarski ustroj od Rimskoga i Osmanlijskog carstva preko Drugoga svjetskog rata pa sve do Domovinskoga.

.

Duh zloduha, dirljiva pripovijest o Staši i Maši, svoje uporište pronalazi u biblijskoj priči o Abelu i Kainu, no Araličini Abel i Kain su mlade žene, jedna lijepa, pametna i mila, druga žabi zapuhači slična. Ova romaneskna parabola o zavisti smještena je u prepoznatljiv i Aralici karakterističan kronotop – dalmatinsko podneblje od Suhog Rata i Šibenika do Splita i Knina krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Ivan Aralica, vrstan stilist i pripovjedač, sjajan poznavatelj ženske psihologije i dalmatinskog podneblja, pisac neobične, gotovo izvanvremenske vedrine, ispripovjedio je bogatu i višeslojnu priču u kojoj se zrcali radost stvaranja i pričanja priča. Pravo pravcato majstorstvo pripovijedanja!

Najnovijim povijesnim romanom Farrell, u kojemu prati život Gašpara Grbeše u hrvatskoj emigrantskoj zajednici u američkom industrijskom gradu Farrellu, Aralica je zaokružio svoju razgranatu romanesknu obradu života stanovnika dalmatinskog zaleđa. Posegnuo je za još jednom omiljenom temom - komunizmom. Aralica otkriva nevjerojatnu informaciju da je gotovo sedmina svih članova Komunističke partije u Americi potjecala iz nevelike hrvatske zajednice u Farrellu! Iako za to postoji mnogo povijesnih i drugih razloga, taj podatak govori ponešto i o sklonosti Hrvata da utočište za svoje probleme i nacionalne slabosti često pokušavaju naći u sklopu velikih ideologija.

Roman Filip – priča o orahovu kovčežiću živa je slika iskustva naraštaja koji pripada shizofrenu vremenu, onom u kojem nastaju podvojenosti društva i podvojenosti u društvu.

Predajući i tijelo i duh vjeri u novo doba i idejama o novom socijalističkom društvu slobode, jednakosti, bratstva i jedinstva, Filip Čavlina, dijete dalmatinskoga krša i kamena, poslije povratka sa služenja vojnoga roka u rodni kraj kroči prostorom kojemu više ne pripada i koji ne pripada njemu.

Obećanja modernih proroka o novom i boljem svijetu socijalističkoga društva te nemogućnost razumijevanja i prihvaćanja brzih promjena u društvu i sustavu okosnica su ove romaneskne priče o prepuštanju struji i dobrovoljnome izgnanstvu.

Za razliku od romana Farrell u kojemu je Blaža samo izvor za priču o Gašparu Grbeši i ulozi Hrvata u razvoju komunizma u Americi, u Grmovima divljih ruža ona je glavna junakinja svih pet priča.

U prvoj pripovijetki Ivan Aralica uvodi nas u pripovijedanje i progovara o umijeću pripovijedanja uopće, a u ostalim pripovijetkama - Vezilja, Kanor i tkanica, Plač u gladi i Spara - zavodljivo pripovijeda o dogodovštinama iz Blažina djetinjstva i djevojaštva na Suhom ratu poslije Drugoga svjetskog rata. Ni traga politici..., a zanimljivo!

Zbirka pripovijedaka Grmovi divljih ruža važan je događaj u suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji, a Araličin prepoznatljiv autorski glas, istodobno i uronjen u tradiciju i svjež, još nas jednom podsjeća na to da među nama živi i aktivno stvara istinski književni klasik.

Joakimova viđenja niz je od deset pripovjednih kratkih proza u kojima autor preispituje zbivanja iz ne tako davne prošlosti.

Društvena zbilja kao neumitna osnovica te osobnost doživljaja, zapažanja i iskaza kao pulsirajuća potka vješto su strukturirane unutar niza naizgled spontanih zbivanja i asocijacija svake pojedine priče. Tematsku osnovicu tvore sličice iz života jednog Joakima...

Izbrušene raskošne rečenice kojima nas pisac uvodi u svoj svijet pripovijedanja oblikuju osnovnu i trajnu preokupaciju: kako ćemo do istine i smijemo li odustati od potrage čak i kada to od nas zahtijevaju društvene norme?

Ni ove Araličine pripovijetke, vrlo otvorenih struktura, ne prestaju biti uvjerljiv iskaz o tome da se fikcija i stvarnost u vješta pisca mogu ispreplesti u jedinstven doživljaj pripovijedanja.

Ovo je priča o kepecu po rastu koji kepece po duši pretvara u veličine. Nakon što su nadobudni čuvari tekovina revolucije zabranili rad svim cirkusima u zemlji, Liliput, izdanak velike dinastije cirkuskih zabavljača, u slavnim godinama obnove zemlje i izgradnje socijalizma upoznaje Baru Klepetana, komunističkoga gorostasa koji, uspinjući se na ramena patuljaka, gradi svoj mali komunistički raj. Beskrajna preuzetnost primitivaca, opasnosti vlasti bez ikakve kontrole i beznadna sudbina malog čovjeka u vrtlogu zbivanja nakon svršetka Drugoga svjetskog rata okosnica je ovog istodobno duhovitoga i dirljivog romana.

Zbirka pripovijedaka Koferče tematizira suvremenu društveno-političku zbilju hrvatske posttranzicije. U njoj Aralica ne pokazuje samo majstorstvo pripovijedanja, već i majstorstvo slušanja. Naime, mnogi događaji u ovim pripovijestima preuzeti su kao tuđe priče kojima Aralica daje literarni oblik. U pojedinačnim sudbinama Aralica uspijeva vidjeti i priopćiti ono opće.

Magija pisanja i magija objavljivanja onoga što sam olovci povjerio bilo je moje duhovno piće i duhovno pijanstvo, ispovijeda nam se Ivan Aralica u svojem novom romanu Mačke i macani, završnom dijelu Blažinih priča, zasebnom ciklusu kojemu pripadaju romani Farrell i Duh zloduha te zbirka pripovjedaka Grmovi divljih ruža.

Mačke i macani nemaju u podlozi čvrstu fabulu, već okosnicu priče čini na trenutke u naraciju zaogrnuta rasprava (katkad esejistička, na trenutke polemična, ponekad gnomična) o naravi i smislu pripovijedanja.

Ambra i Fukara najbliži su Mačkama i macanima po polemičnom zahvatu u recentnu kulturnu i političku zbilju, no u ovom se romanu između redaka čita žal nad neumitnom prolaznošću svega pod kapom nebeskom.

Ivan Aralica proniče u bit pripovijedanja i njezine uloge u životu zajednice, bez obzira na to bila to mikrozajednica Suhog Rata ili zajednica nacionalne razine.

Ova filigranski precizno izrađena narukvica od priča dobrim se dijelom tematski i prostorno-vremenski naslanja se na niz piščevih romana s autobiografskom podlogom kakvi su, primjerice, ˝Sunce˝, ˝Sjene˝ ili ˝Mačke i macani˝.

Iako opsegom impresivan roman, Narukvica je koherentno djelo, a brojne epizode i digresije ne djeluju kao zatoke i rukavci, nego kao pritoci i pritočići koji se slijevaju u jednu rijeku. Iako nije povijesni roman, barem ne na onaj način na koji su to autorovi romani Psi u trgovištu, Put bez sna ili Duše robova po kojima je autor stekao književnu slavu, Narukvica zasijeca u gotovo sve važne događaje i teme piščeve nacionalne i zavičajne povijesti od Drugoga svjetskog rata do Domovinskog rata i poraća: sukobe tijekom Drugoga svjetskog rata, partizansko-četničke zločine, odnos Zadra i zaleđa tijekom talijanske uprave nad gradom prije rata i za vrijeme rata, političke progone i hrvatsku emigraciju, hrvatsko proljeće i njegov slom, srpsku pobunu i Domovinski rat, poratnu privatizaciju…

U majstorsko tkanje priče o velikim nacionalnim temama Ivan Aralica upleće položaj žene u patrijarhalnom okružju stvarajući raskošno oslikanu panoramu cijele jedne epohe.

U ovome kratkom romanu, 41. svesku biblioteke Djela Ivana Aralice, autor majstorski pripovijeda o sudbinskome utjecaju Partije na Miroslava Krležu. Književni život međuratnog razdoblja i krug oko Miroslava Krleže okosnica je ove priče kojoj je autor namijenio ulogu romana s misijom. Misija je istodobno i banalno jednostavna i gotovo nemoguća – vratiti Krležu hrvatskoj književnosti i istrgnuti ga iz komunističko-jugoslavenskog zagrljaja. Jednostavna jer Krleža već jest tu, u središtu hrvatske književnosti. Gotovo nemoguća jer je Krležino djelo istodobno uključeno i u jugoslavenski kulturni krug.

Dirljiva priča o Laudini pripada onome dijelu bogata autorova opusa u kojemu tematizira poslijeratne društvene procese iz druge polovice prošlog stoljeća u zavičajnome podneblju – Zadru i zaleđu.

Pse u trgovištu karakterizira pomalo neobičan spoj tradicionalnog načina pripovijedanja iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, dok je kompozicija modernije zamišljena: krajnje epizodična i fragmentarna, bez čvrste fabulrane niti (to je prepušteno čitatelju). Ta obilježja odvajaju ovaj roman od tradicionalnog modela povijesnog romana, iako Araličini romani u osnovi dijele tu tradiciju. Najuočljivija težnja Araličina stila je težnja da se zbivanja prokomentiraju, često u formi poente, doskočice ili narodne izreke. Redovito se iznosi detaljan opis, podrijetlo, karakter i životna putanja, svih imalo značajnih aktera u priči, što je dobar pokazatelj autorova epskog tradicionalizma, iako okosnicu svih likova čine tri glavna lika svakog pojedinog dijela triptiha: Antun Vrančić, Sulejman i Džihangir.

Naslov Psi u trgovištu ključna je metafora za svijet moći, politike, intriga i borbe za opstanak.

Prateći sudbinu nekoliko naraštaja obitelji Grabovac, autor ovim romanom započinje ciklus tzv. prognaničkih romana, tj. romana o prisilnoj seobi Hrvata iz Rame prema hrvatskoj obali, i to od 16. do 19. stoljeća. Služeći se autentičnim povijesnim događajima, on ujedno govori o našoj suvremenosti, pokazujući da su ljudi određeni svojom poviješću, te da su bitni problemi ljudske egzistencije zapravo uvijek isti.

Nakon autobiografskog «Sunca», eto nam ponovo Ivana Aralice, ovoga puta s romanom parabolom, u kojem prosvjetiteljskom gestom nastoji čitateljima prenijeti vlastite životne mudrosti i poruke za sretan život. Izmišljena kneževina Korokaim i njezin knez Nenek (ime je dobio jer je majka dok ga je rađala rekla - ne, ne!) inače pripadaju priči koju je pripovjedač čuo od časne sestre Domine (one o kojoj je pisao u «Suncu»), čime je labavo povezao romane u ciklus kojem nedostaje još treći dio, a ovdje je ispripovijedana iz pozicije više nego sveznajućeg pripovjedača koji jedini ima pravo na njezino prenošenje i time se voli pohvaliti.

Okosnicu romana čini sjećanje samoga autora na jedno razdoblje njegova djetinjstva koje mu se usjeklo u pamćenje i koje je umnogome odredilo i njegov životni put. Riječ je o boravku u dječjem lječilištu na Čiovu tijekom kojega je bio okružen pažnjom, ljubavlju i dobrotom jedne od tamo službujućih časnih sestara.