Amery piše o suicidu kao o slobodnoj smrti koju možemo pripisati jedino čovjeku. Na jednom mjestu citira Maxa Frischa: iz apsurdnosti postojanja otisnuti se u apsurdnost ništavila. Dio u kojemu piše o echecu podsjeća na japanski kodeks časti. Navodi primjer propalog trgovca koji se odbio uvjeriti u ciklus ekonomskog oporavka te se ubio. A navodi i da se djeca ne ubijaju, kao i da autopsije nisu pokazale degeneraciju mozgova ubijenih. Psi koji se izgladnjuju na grobovima umrlih gazda su, piše Amery, romantični mit. Samoubojstvo je prije svega slobodan čin. Zajednica živih nema pojma da je za suicidanta upravo takav kraj života bio jedini prirodan. Smrt je znak života.

Knjiga Charles Bovary, seoski liječnik (1978), posljednja knjiga Jeana Améryja, koju je sam opisao kao svoje “najnapetije” i “najležernije” djelo, jedan je od najneobičnijih projekata u dvadesetostoljetnoj književnosti: radi se o rehabilitaciji Charlesa Bovaryja, tipičnog rogonje, otužnog i smiješnog supruga gospođe Bovary. Knjiga je strukturirana kao svojevrstan “roman-esej”, u kojem poglavlja žanrovski osciliraju između romaneskne fikcije i književne kritike, što u konačnici podastire izvanredan primjer takozvane “kreativne ne-fikcije”. Vodeći dijalog s književnim likom, autor analizira, prema vlastitu sudu problematičan, Flaubertov portret Charlesa Bovaryja, ne bi li obranio društvenu i estetsku čast nepriznatoga pojedinca, građanskog subjekta. Povrh toga, Améry osuđuje trik književne fikcije koji se sastoji od prenaglašavanja okrutnosti radi utapanja u patosu, anticipirajući tako trend koji u današnje vrijeme uvelike prevladava. Djelo u konačnici čitatelju pruža kombiniran užitak književnog uranjanja u svijet Gospođe Bovary i kritičkog promišljanja vlastitog individualiteta i njegovog mjesta i tretmana u modernoj literaturi.

Knjiga O starenju, izvorno zamišljena 1966. godine pod naslovom Neizlječiva bolest, progovara o jednom od najstarijih pitanja čovječanstva: zašto i kako starimo i kako se nosimo s činjenicom starenja. Na osnovi vlastitih životnih iskustava te filozofskih i književnih utjecaja kao što su Thomas Mann, Proust, de Beauvoir te raznih antropoloških pristupa, Améry u pet sjajnih eseja donosi odgovore na uvijek aktualno pitanje što znači starjeti.